1991. godine uoci samog rata na popisu stanovnistva u Bosni i Hercegovini 96 posto Bosnjaka je nedvosmisleno u
rubrici maternji jezik napisalo da govori bosanskim jezikom.
*
Muhamed Hevaija Uskufi je napisao prvi rjecnik bosanskog jezika - Potur Sahidija - 1631 godine, dakle 197 godina prije
prvog srpskog rjecnika. Postoje cetiri sacuvana primjerka ovog rjecnika; jedan od njih se nalazi pohranjen u
univerzitetskoj biblioteci u Uppsalli (Svedska).
*
Prva bosanska drzava koja je imala bana i neovisnu vladu osnovana je pocetkom X stoljeca. Iz tog perioda sacuvani su
najstariji pisani spomenici u Bosni - takozvani stecci (natpisi na bogumilskim nadgrobnim plocama).
*
Najstariji sacuvani bosanski i jedan od najstarijih tekstova sa juznoslavenskog jezicnog podrucja uopce je Povelja bana
Kulina iz 1189. godine, u kojoj se reguliraju trgovinski odnosi bosanske drzave s Dubrovackom republikom.
*
Ime "bosanski jezik" prvi put se spominje 1300-te godine u djelu "Skazanie iziavlieno o pismenah" (Historija pisanih
jezika) koju je napisao najpoznatiji vizantijski putopisac, Konstantin Filozof.
*
Prvi bosanski alfabet je bio glagoljica, ali nije dovoljno dokazana i izucena njegova rasprostranjenost. Na nekoliko
bogumilskih stijena pronadjenih u zapadnoj Bosni zabiljezeni su i glagoljicni znakovi. Ali najstarije pismo koje je imalo
svoju upotrebu na bosanskim dvorovima i u crkvenim spisima je posebno prilagodjena bosanska varijanta cirilicnog
alfabeta, takozvana bosancica, izgradjena na osnovama klinastog pisma.
*
Tokom 13-og stoljeca je srednjovijekovna Bosna, zbog svoje hereticke krscanske vjere, manje ili vise bila na ratnoj nozi s
vatikanskim papom, ili bolje receno svojim katolickim susjedima na koje je papa imao jak utjecaj. Sve je naposljetku
dovelo do cinjenice da je kralj Tvrtko II Kotromanic bio prisiljen priznati papinu vrhovnu vlast i primiti 2000 katolickih
franciskanskih svestenika i opata (kaludjera) koji bi prosirili katolicko ucenje u Bosni. Tokom misije svestenici su
upotrebljavali latinski jezik, sto je u izvijesnoj mjeri utjecalo na srednjovijekovni bosanski jezik.
*
Bosna i Hercegovna je u 15-om stoljecu potpala pod osmansku vlast. Gotovo 400 godina turske okupacije utjecalo je na
razvoj zemlje u svakom pogledu, bez obzira sto je Bosna u Osmanskoj Imperiji imala izvjestan stupanj autonomije, a
bosanski bio cak i na dvoru sultana El-Fatiha priznat kao drugi sluzbeni jezik. I sâm veliki sultan je tecno govorio bosanski.
*
Dio bosanskih pisaca i pjesnika je za vrijeme turskog perioda u Bosni stvarao na bosanskom jeziku, ali uz pomoc
pojednostavljenog i prilagodjenog arapskog pisma. Ta literatura, kasnije nazvana "Alhamijado knjizevnost", veoma je
znacajna za razvoj bosanskog jezika u tom periodu, jer je vecina bosanskih pisaca tog vremena pisala na arapskom,
perzijskom i turskom (muslimani), ili na njemackom i latinskom (katolici), cija djelatnost na stranim jezicima je znacajno
ostetila razvoj bosanske pisane rijeci. Pravoslavni bosanski Slaveni (u istocnoj Bosni i Hercegovini) bili su veoma slabo
zastupljeni u literaturi jer su tada svojom velikom vecinom naseljavali ruralna podrucja BiH. Pravoslavni vlasi (nomadi
ilirskog porijekla iz Bugarske i istocne Srbije) koje je turska vlast naselila u Krajini (granicnom pojasu prema Austro-
Ugarskoj) tada su govorili staroiliskim jezikom, te nisu doprinosili razvoju zemaljskog bosanskog. Oni, osim toga, nisu
imali razvijenu pisanu rijec.
*
Nakon Berlinskog kongresa 1878. Bosna i Hercegovina je promijenila "staratelja" i okupirana od strane Austro-Ugarske.
S tim je u Bosnu dosla i zapadna civilizacija, novi jezik, nova arhitektura, nova kultura. Bosna i Hercegovina je, kao i u
Turskoj, dobila poseban status unutar Austro-Ugarske - kao treci entitet dvojne monarhije, a bosanski jezik je ponovo
priznat kao sluzbeni. U to vrijme jezik je prihvatio veliki broj njemackih rijeci koje se i danas upotrijebljvaju, pored
turcizama iz ranijeg perioda.
*
Naziv Bosanski Jezik je zvanicno ukinut internom naredbom Zemaljske vlade Bosne i Hercegovine od 4. X. 1907.
godine. U njoj se izricito zahtijeva da se "zemaljski jezik" (Landessprache) ima svuda sluzbeno nazivati "srpskohrvatskim,"
odnosno "hrvatsko-srpskim."
*
S druge strane su Srbi i Hrvati iz susjednih zemalja ponukani panslavistickim pokretom stvorili norme zajednickog
pisanog jezika, u periodu Jugoslavije - buduceg srpsko-hrvatskog. Kao osnova za taj vjestacki jezik uzeta je studija Vuka
Karadzica (reformatora "srpskog jezika"), koji je trazeci najciscu varijantu juznoslavenskih govora pronasao stokavsko
narijecje bosanskog jezika istocne Hercegovine (koji inace ima ijekavski izgovor), preinacio ga u ekavski izgovor i dodao
mu atribut srpski. Dakle, jedan dijalekat bosanskog jezika postao je na taj nacin osnova za buduci srpski i hrvatski
literarni jezik. Iz svega toga je jednostavno izvesti zakljucak da je svaka tvrdnja da je bosanski jezik nastao pod utjecajem
hrvatskog ili srpskog, ili da je on nekakav njihov toboznji dijalekat, potpuno neosnovana. Bosanski jezik je naprosto jezik
koji kroz historiju paralelno postojao sa dva spomenuta i pored toga u mnogo slucajeva direktno utjecao na razvoj oba,
posebno nakon Prvog svjetskog rata kada se pokusalo stvoriti jedinstven juznoslavenski jezik.
* * * * *
*
Bosnjaci su kroz historiju ostali vezani za svoj jezik i od kraja 15 do pocetka 20 vijeka stvaraju knjizevna djela i na
orijentalnim jezicima. Blizu tri stotine stvaralaca u tom periodu ostavilo je raznorodna djela, najvecim dijelom na turskom,
arapskom i perzijskom jeziku. Na turskom jeziku stvorena je lijepa knjizevnost, od epskih pjesama iz najranijeg vremena
preko bogate lirike i proze. U tim djelima jezik stanovnika Bosne nazivan je bosanskim. Vise od stotina tih autora dodalo
je svome imenu odrednicu Bosnavi/Bosnali/Bosnjak, koja signalizira njihovu golemu i trajnu vezanost za maticu Bosnu. U
cetiri vijeka osmanlijske vladavine uocavaju se tri razvojna toka. Prvi je pisana aktivnost na narodnom jeziku i bosancici,
drugi je stvaralastvo na turskom, perzijskom i arapskom jeziku i treci, alhamijado-literatura, knjizevna tvorevina na
narodnom jeziku i arapskom pismu. Bosanska kurzivna cirilica ili bosancica upotrebljava se kao svjetovno pismo i igra
najvazniju ulogu u ocuvanju kontinuiteta slovenske pisane rijeci medju bosnjackim stanovnistvom. Ovo pismo njeguje se
na dvorovima sandzakbega, a igra veliku ulogu i u diplomatskim kontaktima sa evropskim zemljama. Vecina
srednjovjekovne korespodencije na nasim prostorima je pisana bosancicom. Na Porti (u Stambolu) se govorilo
bosanskim kao diplomatskim jezikom. Bosanski begovi dugo vremena su u prepiskama sa Dubrovackom Republikom i
drugim susjednim zemljama sluzili bosancicom, koja se nazivala i "begovo pismo" ili "begovica", a bila je rasirena i u
privatnoj prepisci. Njome su se koristile i susjedne zemlje. Cak se neki tekstovi na turskom jeziku pisu tim pismom, sto
govori o dubokim korjenima cirilicke tradicije u Bosni i kod Bosnjaka. Djela na orijentalnim jezicima su mnogobrojna, ali
sve vise se i u njih unosi duh narodnog poetskog jezickog bica i izraza kao sto je to slucaj u poeziji D. Bajezidagica (umro
1566/1603), M. Nerkesije Sarajlije (oko 1584-1635), D. Mezakije (umro 1676/77), A. Rizvanbegovica - Stocevica (1839-
1903), H. Rizvanbegoviceve (1845-1890).
*
Naziv bosanski nije uobicajen samo kod onih koji su stvarali na orijentalnim jezicima (dovoljno je pogledati Ljetopis Mula-
Mustafe Baseskije) nego i kod Bosnjaka koji su pisali alhamijado knjizevnost. (Spanjolska kovanica al agami = stran,
tudj, bukvalno : strana knjizevnost). Dok je turski jezik bio jezik administracije, sluzbeni jezik, perzijski je dominirao u
pjesnistvu, a arapski je bio jezik vjere i nauke. Oni koji su se htjeli afirmisati bilo u politici, vojsci, umjetnosti, nauci - morali

su da poznaju te jezike. Medjutim ti jezici nisu nikada usli u sire mase i nisu utjecali na njegovanje svog maternjeg
bosanskog jezika. Dovoljno je spomenuti ovdje samo Muhameda Hevaiju Uskufiju.
*
Konstantin Filozof (pisac s kraja 14 i poc. 15 v.) u spisu "Skazanie izjavljeno o pismeneh" spominje bosanski jezik uz
bugarski, srpski, slovenski, ceski i hrvatski.
*
Jedan od najstarijih spomena bosanskog jezika imamo u notarskim knjigama grada Kotora: 3. jula 1436, mletacki knez u
Kotoru kupio je petnaestogodisnju djevojku "bosanskog roda i hereticke vjere, zvanu bosanskim jezikom Djevenu".
*
Ninski biskup u Peri pisao je 1581. g. fra J. Arsenigu bosanskim jezikom.
*
U djelu Jeronima Megisera "Thesaurus polyglotus" (Frankfurt na Majni, poc. 17. v. ) spominju se uz ostale nase govore
(dijalekte): bosanski, dalmatinski, srpski, hrvatski.
*
Bosanskim jezikom su ga zvali (uz :slovinski, iliricki/ilirski) i mnogi pisci od 17 vijeka naovamo: Matija Divkovic, "Bosnjak
rodjen u selu Jelaskama sjeverno od Varesa koji je pisao dobrim narodnim jezikom svoga kraja"; Stjepan Matijevic,
Stjepan Margitic, Ambroz Matic, Luka Dropuljic, Ivan Frano Jukic, Martin Nedic, Anto Knezevic...
*
Duvanjski biskup fra Pavle Dragicevic 1735, pise da u Bosni ima devet svecenika koji u vrsenju vjerskih obreda
ispomazu bosanskim jezikom, jer ne razumiju dobro crkvenoslavenski. Dodaje da je ucenim katolicima u razgovorima sa
pravoslavcima dovoljno da poznaju bosanski jezik.
*
Evlija Celebija, turski putopisac iz 17 vijeka ,u poglavlju "Jezik bosnjackog i hrvatskog naroda" svoga cuvenog putopisa
hvali Bosnjake, za koje kaze:"kako im je jezik, tako su i oni cisti, dobri i razumljivi ljudi". Govori o bosanskom jeziku koji je
po njemu blizak latinskom, a spominje i bosansko-turski rijecnik M.H.Uskufije.
*
Jedan od prvih gramaticara, Bartol Kasic (Pag 1575 - Rim 1650), rodjeni cakavac, odlucuje se za stokavstinu bosanskog
tipa, kakva je Divkoviceva, te se u svom "Ritualu rimskom" (Rim, 1640) istice da je za stvaranje zajednickog knjizevnog
jezika (lingua communis) u juznoslavenskim krajevima potrebno izabrati jedan govor (on se zalaze za bosanski slijedeci
na taj nacin preporuke Kongregacije za propagandu vjere i svojih poglavara iz Rima).
*
Isusovac Jakov Mikalja (1601.-1654.) u predgovoru "Blagu Jezika slovinskoga" iz 1649. zeli kako kaze da uvrsti
"najodabranije rijeci i najljepse narjecje" dodajuci da je "u ilirskom jeziku bosanski jezik najljepsi", i da bi svi ilirski pisci
trebali nastojati da njim pisu.
*
Dubrovacki dramaticar Djore Palmotic, opredijelio se za govor "susjednih Bosnjaka", isticuci ljepotu toga govora.
*
Hrvatski pjesnik Andrija Kacic Miosic (1704-1760) autor "Razgovora ugodnog", snazno afirmise stokavstinu; svoju je
"Korabljicu" "prinio iz knjiga latinskih, talijanskih i hronika Pavla Vitezovica" u "jezik bosanski".
*
Bosanski jezik spominje, pored srpskog, hrvatskog, ceskog i poljskog i spisatelj Matija Antun Reljkovic (1732-1798) 

Antun Kanizic, Franjo Marija Appendini (1808. u Dubrovniku pojavila se njegova "Grammatica della lingua illirica" u cijem
predgovoru istice da je od svih dijalekata ilirski ili dalmatinsko-bosanski najsavrseniji, Ivan Popovic (kojemu je bosanski
govor medju slavenskim isto sto i aticki medju grckim), u nastojanju da Juzni Slaveni oforme jedinstven knjizevni jezik,
zalazu se za usvajanje bosanskoga govora jos mnogo prije Beckog dogovora iz 1850. godine.
*
Alberto Fortis (1741. -1803.; god 1774. u Veneciji u djelu "Viaggio in Dalmazia" objavio i u originalu i prevodu na talijanski
- znamenitu nasu baladu Hasanaginicu - jezik Morlaka naziva : ilirskim, morlackim ,ali i bosanskim.
*
Mula Mustafa Baseskija u svome Ljetopisu spominje Mula Hasana Niksicanina (1780), koji govori pola turskim, pola
bosanskim jezikom.
*
Naziv bosanski jezik upotrebljavaju i Slavonci Ivan Grlicic (zupnik u Djakovu, 1707) i Matija Petar Katancic (1831 u
Budimu objavio u sest knjiga prevod Svetog pisma "u jezik Slavno-Illyricski izgovora Bosanskog").
*
Prema svjedocenju Matije Mazuranica ("Pogled u Bosnu ucinjen 1839 1840", Zagreb, 1842, str. 54), sarajevski pasa,
iako "dobro znade turski, arapski i arnautski", ne voli da neko pred njim govori turski i istice "da je nas slavni bosnjacki
jezik od svih najljepsi na svijetu". U Putopisu se kaze da se u Bosni "eglendise Bosnjacki".
*
Svoj jezik naziva bosanskim i Stocanin Halil Hrle, prevodilac sa arapskog ("Kasidei burdei bosnevi", Stolac, 1849).
*
Hercegovacki srpski prvaci, medju kojima i Prokopije Cokorilo, traze od Ali-pase Rizvanbegovica da se za vladiku postavi
covjek vican bosnjackom jeziku. Bosanski biskup Vujicic jos je 1881 g. nas jezik zvao bosanskim.
Bosanski jezik je zajednicki jezik za sve ljude koji zive u zemlji koja se jos prije naseljavanja Slavena na njeno tlo zove
Bosna (u cije ime ukljucujem Bosnu, Hercegovinu i Sandzak). To je kako historijska - tako i trenutno aktualna cinjenica.
Sve druge tvrdnje su nista drugo do manipulacije nejezicke prirode. Prva bosanska drzava koja je imala bana i neovisnu
vladu osnovana je pocetkom X stoljeca. Iz tog perioda sacuvani su najstariji pisani spomenici u Bosni - takozvani stecci
(natpisi na bogumilskim nadgrobnim plocama). Najstariji sacuvani bosanski i jedan od najstarijih tekstova sa
juznoslavenskog jezicnog podrucja uopce je Povelja bana Kulina iz 1189. godine, u kojoj se reguliraju trgovinski odnosi
bosanske drzave s Dubrovackom republikom.
Pisani jezik je upotrebljavan i mnogo ranije, ali za to, na zalost, danas ne postoje dokazi, zahvaljujuci vandalskim
nasrtajima susjednih zemalja i napadima i pljacki bogatog kulturnog blaga zemlje Bosne. Od 1100-te do 1400-te Bosna
je samostalno kraljevstvo, a jedno cijelo stoljece i najmocnija drzava na Balkanu s sjevernim granicama na rijeci Savi,
juznim na Jadranu od Splita do Boke Kotorske, zapadnim u Lici, te istocnim granicama u danasnjem Kosovu. Prvo
banovina, a zatim i kraljevina je vjesto odolijevala svim napadima izvana, i cak stavise - brzo se sirila. Srednjovijekovna
Bosna je bila organizirana na feudalnim principima, a uporedo s drzavnim sistemom imala je i vlastitu, neovisnu
bosansku crkvu, koja je zagovarala dualisticko ucenje (crkva je izmedju ostalog prihvatala Jevandjelje kao svetu knjigu,
ali nije priznavala Kristovu bozanski prirodu).
Ime "bosanski jezik" prvi put se spominje 1300-te godine u djelu "Skazanie iziavlieno o pismenah" (Historija pisanih
jezika) koju je napisao najpoznatiji vizantijski putopisac, Konstantin Filozof.
Prvi bosanski alfabet je bio glagoljica, ali nije dovoljno dokazana i izucena njegova rasprostranjenost. Na nekoliko
bogumilskih stijena pronadjenih u zapadnoj Bosni zabiljezeni su i glagoljicni znakovi. Ali najstarije pismo koje je imalo
svoju upotrebu na bosanskim dvorovima i u crkvenim spisima je posebno prilagodjena bosanska varijanta cirilicnog
alfabeta, takozvana bosancica, izgradjena na osnovama klinastog pisma.
Tokom 13-og stoljeca je srednjovijekovna Bosna, zbog svoje hereticke krscanske vjere, manje ili vise bila na ratnoj nozi s
vatikanskim papom, ili bolje receno svojim katolickim susjedima na koje je papa imao jak utjecaj. Sve je naposljetku 

dovelo do cinjenice da je kralj Tvrtko II Kotromanic bio prisiljen priznati papinu vrhovnu vlast i primiti 2000 katolickih
franciskanskih svestenika i opata (kaludjera) koji bi prosirili katolicko ucenje u Bosni. Tokom misije svestenici su
upotrebljavali latinski jezik, sto je u izvijesnoj mjeri utjecalo na srednjovijekovni bosanski jezik.
Bosna i Hercegovna je u 15-om stoljecu potpala pod osmansku vlast. Gotovo 400 godina turske okupacije utjecalo je na
razvoj zemlje u svakom pogledu, bez obzira sto je Bosna u Osmanskoj Imperiji imala izvjestan stupanj autonomije, a
bosanski bio cak i na dvoru sultana El-Fatiha priznat kao drugi sluzbeni jezik. I sâm veliki sultan je tecno govorio bosanski.
Za vrijeme turske vrhovne vlasti znacajan je bio proces islamizacije Bosanaca, prije svega bogumilskog stanovnistva,
koje je pronaslo dosta slicnosti vjere svojih pradjedova sa islamskim principima. Na taj nacin su elementi orijentalne
civilizacije nesmetano prodrli u sve pore tadasnjeg bosanskog drustva.
Utjecaj orijentalnih jezika je na bosanski jezik bio je znacajan, te se veliki dio posudjenica udomacio u bosanskom jeziku,
sto je primijetno cak i danas. One su se prirodno inkorporirale u jezik i kao i druge bosanske rijeci pronasle su svije
mjesto cak i u moernom jezicnom sistemu. Poslijednjih decenija bosanski je jezik prihvatio i dosta germanizama i drugih
stranih rijeci, ali ju usprkos svemu tome zadrzao jasnu posebnost i svoje jedinstvene osobine. Tokom cijelog osmanskog
perioda bosanski je bio priznat kao sluzbeni jezik stanovnika Bosne i Hercegovine (iako je vecina stanovnika bosanskih
gradova znala i vise stranih jezika), i bio oficijelno upotrebljavan u vladajucim institucijama u Carigradu.
Dio bosanskih pisaca i pjesnika je za vrijeme turskog perioda u Bosni stvarao na bosanskom jeziku, ali uz pomoc
pojednostavljenog i prilagodjenog arapskog pisma. Ta literatura, kasnije nazvana "Alhamijado knjizevnost", veoma je
znacajna za razvoj bosanskog jezika u tom periodu, jer je vecina bosanskih pisaca tog vremena pisala na arapskom,
perzijskom i turskom (muslimani), ili na njemackom i latinskom (katolici), cija djelatnost na stranim jezicima je znacajno
ostetila razvoj bosanske pisane rijeci. Pravoslavni bosanski Slaveni (u istocnoj Bosni i Hercegovini) bili su veoma slabo
zastupljeni u literaturi jer su tada svojom velikom vecinom naseljavali ruralna podrucja BiH. Pravoslavni vlasi (nomadi
ilirskog porijekla iz Bugarske i istocne Srbije) koje je turska vlast naselila u Krajini (granicnom pojasu prema Austro-
Ugarskoj) tada su govorili staroiliskim jezikom, te nisu doprinosili razvoju zemaljskog bosanskog. Oni, osim toga, nisu
imali razvijenu pisanu rijec.
Nakon Berlinskog kongresa 1878. Bosna i Hercegovina je promijenila "staratelja" i okupirana od strane Austro-Ugarske.
S tim je u Bosnu dosla i zapadna civilizacija, novi jezik, nova arhitektura, nova kultura. Bosna i Hercegovina je, kao i u
Turskoj, dobila poseban status unutar Austro-Ugarske - kao treci entitet dvojne monarhije, a bosanski jezik je ponovo
priznat kao sluzbeni. U to vrijme jezik je prihvatio veliki broj njemackih rijeci koje se i danas upotrijebljvaju, pored
turcizama iz ranijeg perioda.
S druge strane su Srbi i Hrvati iz susjednih zemalja ponukani panslavistickim pokretom stvorili norme zajednickog
pisanog jezika, u periodu Jugoslavije - buduceg srpsko-hrvatskog. Kao osnova za taj vjestacki jezik uzeta je studija Vuka
Karadzica (reformatora "srpskog jezika"), koji je trazeci najciscu varijantu juznoslavenskih govora pronasao stokavsko
narijecje bosanskog jezika istocne Hercegovine (koji inace ima ijekavski izgovor), preinacio ga u ekavski izgovor i dodao
mu atribut srpski. Dakle, jedan dijalekat bosanskog jezika postao je na taj nacin osnova za buduci srpski i hrvatski
literarni jezik. Iz svega toga je jednostavno izvesti zakljucak da je svaka tvrdnja da je bosanski jezik nastao pod utjecajem
hrvatskog ili srpskog, ili da je on nekakav njihov toboznji dijalekat, potpuno neosnovana. Bosanski jezik je naprosto jezik
koji kroz historiju paralelno postojao sa dva spomenuta i pored toga u mnogo slucajeva direktno utjecao na razvoj oba,
posebo nakon Prvog svjetskog rata kada se pokusalo stvoriti jedinstven juznoslavenski jezik. Zato, kada govorimo o
srpskom i hrvatskom kao posebnom jeziku, moramo govoriti i posebnom bosanskom jeziku.
Tomislav Dretar:
Esej:
- O jeziku je, bolan rijec iliti o Hrvatima i jeziku bosanskom malo drukcije...
Mislim da smo vec dosli u vrijeme kad i ptice na grani znaju da bosanski jezik nije mit, da jest stvarnost. Ne samo ova
koju pokazuje naziv jezika koji je postao ustavna kategorija. On je praksa. Uzburkana, nedorecena. ostrascena, vrela,
virovita i plaha i plahovita, sveprisutna tako da ju vise nitko ne moze osporiti. Ali usla je poput rijeke s tim istim netom
pobrojanim kvalitetima u svoje korito i sad protjece svojom prvom etapom na putu na kojem æe biti ukrocena, strpana u
standarde, norme i zakone, kako to vec biva. Neki misle da je taj jezik zakasnio na filozofsku gozbu. U grdnoj su zabludi,
taj jezik je zastao u dubinama i tajnim odajama svoje jezicne mladosti i pristize u pravi cas na recenu gozbu da donese
mladu krv bosanskom narodnom bicu, koje sebe jos nije svjesno i koje sebe jos trazi po jamama povijesti. Jezik bosanski
je kao i njene rijeke, bosanske, sav jedno vrelo, daleko u nedogledu od svog usca, kojeg mozda i nema...
Sad je na redu druga etapa - pokazati u cemu je njegova stvarnost.
Lingvisti poznaju bolje od mene metodologiju koja ce definirati bitak bosanskog jezika, tj. njegove pojavne forme, nacin
funkcioniranja, uredjivanja i upotrebe u drustvenom miljeu, pa se ja tu nemam sto uplitati.
Ja bih radije o bicu bosanskog jezika ciji bitak je pojavna cinjenica koju se ne moze osporiti jer ima i svoju visestoljetnu 

povijest. Ovakvu ili onakvu, ali iskustveno neoborivu. No, njegovo bice ce zadugo izazivati nedoumice, mislim sve dotle
dok se Krlezina ideja o jednom jeziku koji su Srbi oduvijek nazivali srpskim, a hrvati hrvatskim ne pojavi u svojoj istinskoj
formi: Bosanski jezik je jedan jezik koji su davno nekada Hrvati i Srbi nazivali, svi odreda, bosanskim jezikom, pa su kad
je taj jezik nadvladao hrvatski i srpski jezik (pobjeda hercegovacke stokavice u Beckom dogovoru)poceli nazivati ga
hrvatskim, srpskim i srpskohrvatskim, a samo Bosanci oduvijek i zauvijek bosanskim.
Istina jest da su mnogi Hrvati u srednjem vijeku mijenjali s vremena na vrijeme svoj iskaz tj. progovorili bi drukcije kad bi
se htjeli iskazati jasnije, narodskije i - modernije. Tad bi govorili bosanski, a inace su govorili hrvatski. Naime, kad se
pogleda tko je od Hrvata govorio i nazivao i kojom prilikom to cinio, jezik pojedinog svog teksta - da je po bosanski
slozen, onda se vidi da je autor pisao nekom tko pripada narodu, puku i kome se mora izreci misao jasna i konkretna, jer
narod nema vremena za sjinsjanje, ljepota njegovog iskaza je u njegovoj jednostavnosti, što je kod svih
esteticara vrhunska kategorijalna oznaka ljepote. Cinjenica da su ga ti i takvi Hrvati razumijevali i njime se sluzili ,mnogo
sta kaze. Što, nek svatko sebi izabere, ali u svakom slucaju ni biskupu ninskom nije bio - strani jezik.
Hrvatska kultura je, ako bismo ju predstavljali prostornim pojmovnikom prije jedan arhipelag tipova no jedno kompaktno
tle s jednim jedinim kulturnim tipom. Otud i brojni, danas dijalekti, a nekad - jezici - svi hrvatski. I jezik Dubrovnika, i jezik
Hrvatskog zagorja, i cakavstina i stokavstina kompletni su jezici sa svojim gramatikama i rjecnicima. A bosanski jezik je
sav takav, jedna struktura koja takodjer ima bice arhipelaga i kojem treba ladja da se s jednog otoka prijedje na drugi.
Dok su drugi jezici bogate pisane knjizevnosti ta prijevozna sredstva nasli u znanstveno obradjenim kategorijama
gramatike, leksike, pravopisa, etimologije i fonetike, bosanski jezik, kao narodni jezik je svojim bicem od samog pocetka,
iako je tada bio pismen koliko i njegov ban bosanski kad je sam kod kuce, preteca jezika kojeg u svijet tek donose
informaticka i medijska revolucija. Netko ce reci da je to nemusti jezik, a kad se dobro analizira vidi se da je to praotac
suvremenog slenga i SMS komunikacije na bosanski nacin, tj. predak koji za razliku od svojih potomaka nosi ljepotu u
svom bicu, a ne na GSM pakungu jedne NOKIA jedinice.
Dakle, bosanski jezik ima sve atribute i sastavnice, i silnice i genotip i prototip i kanon (kanon je i top, znate, more
puknuti) na svoj, bosanski nacin. On je jedan univerzum u sebi i po sebi. On je jedno JEDAN, pa ne moze biti jedno 1/2 ili
1/3 (citati jedan kroz dva, a ne jedna polovina). On je jedno 1, a to sto je on, jest pokazano onim kako su ga Vukovim
nagovorom u Becu prihvatili obicni hrvatski ljudi, daleko od skolskih diploma i buduce drzavne administracije i vlasti na
svom jeziku. Primili su ga kako se prima strano bice. Jer hrvatski jezik, kojim govorim i pisem i mislim i patim i sutim je
jedno drugo JEDAN, a nikako 1/2 ni 1/3. I nikako ne moze biti jedno od DVA koji su JEDAN u jednom koje je JEDAN. To
velim jer ih oba nosim u dusi, ne kao lice i nalicje veæ kao dva jezika, oba moja u meni i zato znam sto govorim, a
što dr Franjo Tuðman nikad nije mogao znati, jer nije imao ono sto ja imam a i svaki ovakav kao ja i svaki
Bosnjanin posamo.
I da se vratim tezi, ladja za putovanje arhipelagom bosanskog jezika jest sve ono sto nije takva ista ladja u hrvatskom i
inim knjizevnim jezicima. Njegova ladja za prometovanje po unutarnjim krajolicima jesu uho i srce. Bosanski jezik je jezik
uha, sluha, srca i duse, jer je govorni jezik. Govorni ne zbog toga sto nije pisani. On je zapravo, razgovorni jezik. Jos
jasnije, ili jos bosanskije, on nije govor, on je razgovor, samog sa sobom, s drugim ili tek onako, bilo kako, on je -
razgovor i sav otvoren i okrenut , svom svojom dubinom nepojamnom, prema drugom, prema van, ali izlazeci iznutra, on
je pounutarnjena iskazna verbalna ili umno-zaumna suteca i u isto vrijeme (is)kazujuca struktura.
Za razliku od hrvatskog jezika koji u svom bicu podvojen , klasno izdijeljen u etno-politickim slojevima Bijele (etnos koji
drzi vlast nad drugim Hrvatima) Hrvatske na zapadu i Crvene Hrvatske na istoku koja je narodna i pokorna Bijelim
Hrvatima - cisti plebs, bosanski jezik je sav u narodu, od bana do cobana. A èoban u bosanskoj planini ili na Mosoru
mora jedan drugom dovikivati da bi ga ovaj cuo.
Najglasniji i najjasniji iskaz bosanskog jezika, po mojem skromnom misljenju je u poeziji, a najudobnije stanuje u
sevdalinci, gangi, Hasanaginici, Omeru i Merimi, Gorcinu, Basanjima i obasascima, Gorkoj srmi, i u inozemstvu u
Pelazgu na mazgi, tj. kod Petra Gudelja u Imoti.
Htio bih, zapravo reci, da je bice jezika ono cime se jezik od zla brani, od umiranja udaljava i spram drugog kao drugi
postavlja i nikad mu se ne ugiba.