NAJZNACAJNIJE LICNOSTI U HISTORIJI BH

ZNAMENITI BOSNJACI

Autori: Ivan Lovrenovic i Vildana Selimbegovic

KULIN: Veliki ban bosanski, vladao je od 1180. do 1204. i stekao status legende u bosanskoj povijesti. Sacuvani fragmenti svjedocenja o Kulinovoj vladavini govore o 24 godine mira i nastojanja da Bosna ekonomski prosperira. Kulinov trgovacki ugovor s Dubrovnikom, cuvena Povelja Kulina bana, sklopljen 1189, poticao je dubrovacke trgovce na eksploataciju bosanskih rudnika, a historicari ga smatraju vrijednim zbog cinjenice da je rijec o najstarijem poznatom drzavnom dokumentu pisanom na narodnom jeziku. Krizu u relacijama sa susjedima Kulin je zadrzao u okvirima crkvene politike i neutralizirao tako sto je sazvao skup na Bilinom polju, 1203. godine, gdje su se okupili poglavari Katolicke crkve u Bosni i javno obznanili "pogreske". Povod za ovaj skup bio je citav niz optuzbi koje je tadasnji vladar Zete, u nastojanjima diskreditiranja i Bosne i Dubrovnika, uputio u Rim. Optuzbe su, za to doba, bile vrlo teske: Kulin, njegova porodica i podanici optuzeni su kao heretici. Historicari smatraju da su poslanice imale za cilj da od pape ishode odobrenje za otimanje bosanske zemlje, i bas u Kulinovom umijecu da se sve okonca mirnim putem vide njegovu najvecu vladarsku vrijednost.

STJEPAN II KOTROMANIC: Ban bosanski, vladao je od 1322. do 1353. godine i za njegovo vrijeme Bosna se prilicno prosirila. Prvi je, vec 1326. godine osvajanjem knezevine Hum, povezao Bosnu i Hercegovinu u teritorijalnu cjelinu "od Une do Drine i od mora do Save". Sklopio je znacajne ugovore s Dubrovnikom i Mlecima, dobro se slagao i sa ugarskim kraljem. Po njegovu dogovoru s generalom Franjevackog reda Gerardom Odonisom osnovana je 1340. Vikarija bosanskih franjevaca. Stjepan II Kotromanic pokopan je u franjevackom samostanu u Visokom 1353. godine, a iza njega je ostala bosanska drzava nezavisna, jaka i mocna, najvise zahvaljujuci znatnom razvoju rudarstva (bakar, srebro, olovo, zlato).

TVRTKO I KOTROMANIC: Bosanski ban i prvi bosanski kralj, vladao je od 1353. do 1391. godine. "Za druge polovine Tvrtkove vladavine Bosna je uistinu bila najmocnija drzava na zapadu Balkana. Jedini dio danasnje Bosne koji nije bio ukljucen u Tvrtkovo kraljevstvo jeste pojas zemlje na sjeverozapadu gdje se danas nalazi grad Bihac, sto je tada pripadao hrvatsko-ugarskom teritoriju" (Noel Malcolm). Godine 1377. Tvrtko se krunio za prvog bosanskog kralja u mjestu Mili (danasnji Arnautovici) nadomak Visokog. U vrijeme Tvrtkove vladavine primjetna je politicka stabilnost, znacajan kulturni i duhovni napredak, sto sve zajedno Bosnu cini najsnaznijom juznoslavenskom zemljom. Bosanska Tvrtkova vojska pod vodstvom Vlatka Vukovica 1381. dobija bitku kod Bilece protiv nadirucih turskih trupa. Pod istim vojskovodom bosanski vojnici su 1389. godine porazili desno krilo turske vojske na Kosovu. Neki historicari biljeze odmah nakon Tvrtkovog krunisanja i prvo kovanje zlatnog novca na juznoslavenskim prostorima. Naredni zlatnici u Bosni pojavit ce se tek sa Stjepanom Tomasem. S Tvrtkom u bosansku heraldiku ulazi anzuvinski ljiljan. Razvijaju se gradovi, trgovina i rudarstvo.

STJEPAN TOMASEVIC: Posljednji bosanski kralj. Naslijedio je 1461. godine prijesto svoga oca Stje-pana Tomasa. Iste godine po dolasku na vlast u poslanici papi predvidio je tursku najezdu, trazeci pomoc. Pocetkom 1463. godine pomoc je zatrazio i od Mletaka, upozoravajuci da Turci toga ljeta kane zauzeti cijelu Bosnu, a nakon toga ce, predvidja on, zaprijetiti mletackim posjedima u Dalmaciji. No, sve je bilo uzalud. Historija ga pamti kao rijedak primjer vladara koji je uspio izgubiti dvije drzave: Stjepan Tomasevic je, naime, ozenivsi se kcerkom srpskoga despota, bio i posljednji srpski despot, koji je izgubio Smederevo i despotovinu. Njegovo pogubljenje u Jajcu, u kojemu je i krunisan papinom krunom, simbol je propasti srednjovjekovnog bosanskog kraljevstva i samostalnosti.

FRA ANDJEO ZVIZDOVIC (1420? - 1498, Fojnica): Bio je kustod Vikarije bosanskih franjevaca u vrijeme prodora sultana Mehmeda II na celu ogromne turske vojske u Bosnu 1463. godine. Pod tim udarom bivaju unistene preko noci sve politicke i duhovne institucije Bosanskoga kraljevstva. Tada se susrecu sultan Mehmed, kao osvajac i novi gospodar zemlje, i fra Andeo Zvizdovic, kao predstavnik svoga naroda. Rezultat toga susreta 24. svibnja 1463. na Milodrazu kod Brestovskoga jest ahdnama, carska povelja, kojom se bosanskim katolicima, uz obecanje lojalnosti, garantira sloboda vjere. Stvarnost, naravno, nije bila idilicna kao svecani ton carske ahdname, no ipak je taj ugovor izmedju sultana i fratra bio kroz vijekove temelj ocuvanja identiteta bosanskih katolika-Hrvata. Autenticni prijepis ahdname cuva se u franjevackom samostanu u Fojnici.

JURAJ DRAGISIC, Georgius Benignus, de Salviatis (Srebrenica, oko 1450 - Barletta, 1520): U franjevacki red stupio u samostanu u Srebrenici, a nakon turskoga osvojenja pobjegao u Jajce, pa u Italiju. Studirao filozofiju, teologiju, filologiju na najvecim evropskim sveucilistima. Humanisticki pisac i intelektualac, koji je odrzavao veze s najznacajnijim ljudima svojega doba. Autor mnogih filozofskih i teoloskih radova, koji i danas pobudjuju kriticku paznju. Bio je medju rijetkima koji su u ime individualne i znanstvene slobode branili Savonarolu i Reuchlina u velikim i opasnim polemikama toga doba.

GAZI HUSREV-BEG (Serez, 1480 - Kuci, 1541): Upravljao bosanskim sandzakom s prekidima u raz-doblju od 1521. do 1541, koje je obiljezeno ogromnim osvajackim pohodima sultana Sulejmana u Evropi. Gazi Husrev-beg istaknuo se u mnogim vaznim osvajanjima u Dalmaciji, Slavoniji, Hrvatskoj, Ugarskoj (Knin, Skradin, Ostrovica, Mohac, Obrovac, Jajce, Banja Luka, Pozega, Klis itd). S druge strane, Husrev-beg se istaknuo kao graditelj Sarajeva, u kojemu je izgradio najvece i najvaznije sakralne i profane objekte: Gazi Husrev-begovu dzamiju, Gazi Husrev-begovu medresu i biblioteku, bezistan itd, a Sarajevo transformisao iz kasabe u bogat grad s razvijenom trgovinom i zanatstvom. Poginuo u pohodu na pobunjene Kuce 1541, sahranjen u Sarajevu.

MEHMED SOKOLOVIC (1506 - 1579): Veliki vezir turske carevine rodjen je u selu Sokolovici nadomak Visokog odakle je odveden kao dijete - danak u krvi - te skolovan u Jedrenu. Poslije bitke na Mohacu 1526. i Becu 1529. postao je kapudan-pasa, tj. ministar mornarice, 1549. je rumelijski beglerbeg, a 1551. glavni zapovjednik turske vojske u ratu sa Austrijom. Za vojnicke zasluge dobio je cin i zvanje treceg vezira 1555, drugi vezir postao je 1561, zatim 1562. sultanov zet, a vec 1565. veliki vezir. Kao veliki vezir Sulejmana Velicanstvenog, prilikom pohoda na Austriju krio je njegovu smrt i odrzao red u vojsci do dolaska sultana Selima. Za Selimove vladavine bio je gotovo neograniceni gospodar Carevine, cijoj je velicini i uspjesima i sam pridonio. Njegovom zaslugom Austrija je pristala na mir 1568, a 1570. osvojio je Arabiju. Obnovio je tursku flotu, unistenu u bici kod Lepanta 1571, ojacao disciplinu u vojsci, radio na razvijanju prosvjete, knjizevnosti i umjetnosti. Planirao je radove na kopanju Sueckog kanala i kanala Don - Volga. Po Selimovoj smrti bio je veliki vezir Murata III. Zivot je izgubio kao zrtva atentata nekog dervisa. Njegova zaduzbina je i kamena na Drini cuprija.

FRA MATIJA DIVKOVIC (Jelaske, 1531 - Olovo, 1631): Propovjednik, pisac, izdavac i tiskar prvih postgutembergovskih izdanja u Bosni, isao u Veneciju sam lijevati slova bosancice kojom je stampao svoje knjige, pisane narodnim jezikom. Za knjizevnu historiju u Bosni, kako uze hrvatsku, tako i opcebosansku, vazan je kao rodonacelnik svih temeljnih zanrova - stiha, narativne proze, dramskog dijaloga. U svojim preradama i homilijama (Razlike besiede Divkovica, Venecija 1616) unosio je u nas svijet motive i likove evropske knjizevnosti. Divkovic je nepresusni izvor za historiju jezika i pismenosti. Njegove su knjige intenzivno zivjele u narodu, i prestampavale se sve do polovice 19. stoljeca.

HASAN KAFI PRUSCAK (1544 - 1615/1616): Najmarkantnija licnost islamske znanosti u intelektual-nom zivotu Bosne na kraju 16. i pocetkom 17. stoljeca. Kafijevo djelo o uredjenju drzave Temelji mudrosti u uredjenju svijeta je jos 1824. godine pobudilo paznju znamenitog francuskog orijentaliste Garcina de Tassyja, koji ga prevodi na francuski i tako priblizava Zapadu. Hasan Kafi Pruscak rodjen je u Pruscu, skolovao se u Stambolu i u Bosnu se vratio kao zreo tridesetogodisnjak. Na osnovu podataka iz njegove autobiografije, napisao je jedanaest djela iz pet naucnih oblasti, od kojih se izdvajaju Metod uvodjenja u jurisprudenciju, Mac kadija o kaznjavanju, te remek-djelo Temelji mudrosti u uredjenju svijeta. Kao nagradu za svoje najvaznije djelo sultan mu je fermanom darovao Prusacki kadiluk, u kome ce osnovati medresu.

  Husein Kapetan-Gradascevic (Gradacac, 1802 - Carigrad, 1833): Jedan od pokretaca autonomisticke pobune, a od sastanka u Travniku 1831. njezin vodja. Vodio bosansku vojsku u borbu sa sultanovom; na Kosovu porazio velikog vezira Mehmeda Resid-pasu. U pregovorima s Portom, koji su tada uslijedili, Bosancima su priznati neki zahtjevi. Po povratku u Sarajevo, Husein je proglasen za bosanskoga namjesnika. No, dogovori su iznevjereni, pa bosanska vojska 1832. ponovo zaratuje sa sultanovom. Ovoga puta gubi bitke, izmedju ostaloga i zbog nelojalnosti hercegovackoga gospodara Ali-pase Rizvanbegovica. Husein se povlaci na teritorij Austrije, dobija pomilovanje od sultana uz uvjet da se ne moze vratiti u Bosnu. Dozivotno odrediste mu je bilo Trapezunt, ali je, ne stigavsi tamo, umro u Carigradu (otrovan - p.o). Podigao je mnogo zaduzbina, a dopustio je fra Iliji Starcevicu da u selu Tolisi 1823. otvori prvu katolicku skolu u BiH.

FRA IVAN FRANO JUKIC (Banja Luka, 1818 - Bec, 1857): Pisac, etnograf, pasionirani borac za kulturnu emancipaciju Bosne i Hercegovine. Pokrenuo jednu od prvih svjetovnih skola u Bosni (Varcar Vakuf, 1849), radio na osnivanju prvog kulturnog drustva (Kolo bosansko), formulirao ideju nacionalnoga muzeja, pokrenuo i uredjivao prvi knjizevni casopis (Bosanski prijatelj), napisao prvu historiografsko-geografsku sintezu (Zemljopis i poviestnica Bosne). U vidu promemorije (Zelje i molbe kristjanah u Bosni i Hercegovini...), koju je uputio sultanu Abdul Medzidu, formulirao je embrio prvoga modernog ustava, u kojemu za Bosnu trazi politicke, kulturne i licne slobode, svjetovno skolstvo, javnost uprave, reformu privrede i poreznog sistema, postansku sluzbu, tiskaru i slobodno novinstvo. Umro u izgnanstvu.

VASO PELAGIC (Gornji Zabar, 1838 - Pozarevac, 1899): Revolucionar i publicist. Kao upravitelj Bogoslovije u Banjoj Luci zbog sirenja nacionalnih ideja protjeran je od strane turskih vlasti, a zbog sudjelovanja u bh. ustanku 1875. godine austrijske vlasti ga interniraju 1876. Za razliku od ostalih relevantnih sudionika u ustanku, koji su favorizirali njegovu nacionalno-politicku dimenziju, spajanje BiH sa Srbijom i Crnom Gorom, Pelagic je inzistirao na njegovoj socijalno-oslobodilackoj dimenziji. Nakon internacije, odlazi u Srbiju i organizira prve proslave Prvog maja. Ovaj rani propagator socijalisticke ideje iza sebe je ostavio Istoriju bosanskohercegovacke bune, Odgovor na cetiri drustvena pitanja, Umovanje zdravog razuma. Posljednje godine zivota proveo je u zatvoru u Pozarevcu.

MEHMED SACIR KURTCEHAJIC (Bijelo Polje, 1844 - Bec, 1872): Prvi moderni bosanski novinar i urednik. Nakon sto je zavrsio osnovnu skolu, sam se obrazovao, naucio turski jezik i stupio u drzavnu sluzbu. Zudio je za evropskom naobrazbom, ali, kako je pisao: "U nasim krajevima nema skole gdje se predaju vise znanosti da se u ovim godinama izobrazim kao jedan evropski mladic." Krajem 1868. uz saglasnost Osman-pase pokrece prve bosanske novine, Sarajevski cvjetnik. Redovito je pisao, a u svojim clancima je dosljedno zagovarao potrebu evropeizacije Bosne i bosanskoga drustva, te toleranciju i razumijevanje medju konfesijama i narodima. U maju 1869. postavljen je za direktora Vilajetske stamparije, a usput je obavljao i posao zvanicnog tumaca u Vilajetskoj vladi. Bio je clan Vilajetske skupstine, a od 1872. i gradonacelnik Sarajeva. Ne zna se gdje je sahranjen, ali se zna da je umro u Becu, 1872. obolivsi od tuberkuloze.

  Safet Beg-Basagic (Nevesinje, 1870 - Sarajevo, 1934): Pjesnik, prevoditelj, historicar, politicar. Jedan od najmarkantnijih zacetnika moderne bosnjacke muslimanske knjizevnosti i bosnjacke nacionalne svijesti. Gimnaziju pohadja u Sarajevu i u Zagrebu, gdje je 1894. sudjelovao s hrvatskom nacionalistickom omladinom u polaganju kamena temeljca Starcevicevom domu, zbog cega mu rezim bana Khuena Hedervaryja zabranjuje polaganje mature. Na Beckom sveucilistu slusao orijentalne jezike i historiju. Predavao arapski na sarajevskoj Velikoj gimnaziji, osnovao drustva Gajret, El-Kamer, Muslimanski klub. Doktorirao u Becu iz orijentalnih jezika i povijesti islama. Potom trebao postati profesorom orijentalnih jezika na Zagrebackom sveucilistu, ali je u medjuvremenu izabran za zastupnika, te za potpredsjednika i predsjednika Bosanskoga sabora. Nakon Prvog svjetskog rata Basagic kao kustos radi u Zemaljskom muzeju do umirovljenja. Pisao liriku (Trofanda, Izabrane pjesme), epske i dramske spjevove (Abdullah-pasa, Boj pod Ozijom), povijesne i knjizevnopovijesne studije (Kratka uputa u proslost Bosne i Hercegovine, od 1463. do 1850, Gazi Husrev-beg, Bosnjaci i Hercegovci u islamskoj knjizevnosti, Znameniti Hrvati, Bosnjaci i Hercegovci u Turskoj Carevini), sacinio izvanredan prijevod Rubaija Omera Hajjama.

KOSTA HOERMANN (Bjelovar, 1850 - Bec, 1921): Kulturni radnik, od 1878. visoki cinovnik austro-ugarske vlade u Bosni i Hercegovini. Prvi upravitelj i organizator Zemaljskoga muzeja (1888), u kojemu je utemeljio muzejsku knjiznicu i uredjivao (od 1889) Glasnik Zemaljskog muzeja. Pokrenuo izuzetno znacajni knjizevni casopis Nada (1895), koji je uredjivao S. S. Kranjcevic. Osnivac Balkanoloskog instituta u Sarajevu (1908). Uza sve ostalo sto je, neobicnom energijom i ustrajnoscu, ucinio za strukturiranje kulturnoga zivota u Bosni i Hercegovini, Kosta Hoermann ostaje veoma zasluzan na polju folkloristike, kao sakupljac, autor i izdavac monumentalne zbirke Narodne pjesme muhamedovaca u Bosni i Hercegovini I-II, 1888-89.

JOSIP VANCAS (Sopron, Madjarska, 1859 - Zagreb, 1932): Arhitekt, diplomirao na beckoj Akademiji. Od 1885. do 1921. zivio u Sarajevu, gdje je bio na celu Uprave za graditeljstvo. Izveo je mnogo najreprezentativnijih zgrada (katedrala, zgrada Zemaljske vlade, danas Predsjednistvo, biskupska rezidencija, bogoslovija, niz stambenih objekata). Jedan je od prvih graditelja koji je ukazao na vrijednost i znacaj bosanskog sloga u arhitekturi. I sam je veoma uspjesno kombinirao elemente tradicionalne bosanske gradnje i secesije. Poticao je sistemsku zastitu spomenika kulture; pisao je o kulturnoj povijesti. Bio je i prvi dirigent prvoga javnog pjevackog drustva u Sarajevu (Maennergesangverein, 1887).

MEHMED SPAHO (Sarajevo, 1883 - Sarajevo, 1940): Clan Narodnog vijeca BiH i ministar u vladama od 1921. do 1941. godine. Profesor dr. Mehmed Spaho bio je prvi Bosnjak u Vladi Kraljevine SHS, a kao jedan od trojice ministara iz BiH i to po etnicko-vjerskom kljucu: Hrvat dr. Tugomir Alaupovic bio je ministar vjera, a Srbin Uros Krulj ministar zdravlja. Spaho je takodjer jedan od dva priznata zastupnika Jugoslovenske muslimanske organizacije medju 11 Bosnjaka od 42 zastupnika Narodnog vijeca SHS za BiH. Jugoslovenska muslimanska organizacija je u to vrijeme smatrala da joj pripada 15 zastupnickih mjesta: Jugoslovenska muslimanska organizacija nastaje ujedinjenjem bosnjackih lokalnih politickih organizacija u februaru 1919. godine. Imala je i svoj politicko-informativni list - Vrijeme. Prvi predsjednik JMO bio je tuzlanski muftija hadzi hafiz Ibrahim Maglajlic, a JMO je na izborima za Ustavotvornu skupstinu Kraljevine SHS raspisanim novembra 1920. u BiH osvojila najveci broj glasova i 24 mandata. Njen najistaknutiji clan zapravo je sve vrijeme bio dr. Mehmed Spaho, koji nakon sporazuma sa radikalsko-demokratskom vladom marta 1921, dobija novi ministarski resor - industrije i trgovine. JMO je ovim sporazumom izborila clan 135. u Ustavu Kraljevine SHS, koji je u historiji prepoznat kao "turski paragraf", a kojim se, zapravo, odredjuje da BiH tada "ostaje u postojecim granicama". Tokom 1923. JMO se raspada na dva krila, Spaho ostaje u jednom (JMO), a Maglajlic u drugom (JMNO), no Spaho figurira u vladama sve do 1941, a nakon sto uspostavlja tijesnu saradnju sa Stojadinovicevim i radikalima Antuna Korosca.(otrovan 1941.g. u Beogradu - o.p).

DZEMALUDIN CAUSEVIC (1870 - 1938): Reisul-ulema koji na pocetku 20. stoljeca pripada grupi na-prednih muslimana i nastoji da unaprijedi narodni jezik i knjizevnost muslimana toga doba. Prije no sto ce postati reis, objavljuje na bosanskom jeziku Mevlud hafiza Saliha Gasevica u 37.000 primjeraka. Kao reis-ul-ulema cetvrtog jula 1914. oglasio se apelom muslimanima savjetujuci ih da se ne ukljucuju u progon i unistavanje imovine srpskog stanovnistva koje je poprimilo znacajne razmjere na pocetku rata. Taj njegov Proglas stampan je u listu Jeni Mishab. Nastavak njegovih nastojanja za samostalnost muslimana ilustrira se jasnim istupom prilikom susreta sa dr. Antunom Koroscem u Sarajevu, kojem se Causevic izjasnio protiv tadasnjih nastojanja da se Bosna prikljuci Ugarskoj i opredijelio se za suradnju juznoslovenaca. Da je on saradnju zamisljao na ravnopravnijim osnovama, iskazao je u svom intervjuu objavljenom u francuskom listu Le temps aprila 1919. godine kada je Causevic progovorio o progonima Bosnjaka: "Hiljade ljudi ubijenih, sest zena spaljenih, 270 sela opljackano i unisteno, eto bilansa za muslimane prilikom svecanog stvaranja Jugoslavije, kojoj smo se spremali sluziti svom dusom. Mi smo ipak Slaveni, ali Srbi odbijaju da nas smatraju takvim. Smatraju nas uljezima." Upravo zalaganje za Srbe dalo je ovim izjavama reisa Causevica svojevrsnu tezinu, ali nije spasilo muslimane da budu izlozeni i daljim torturama - novembra 1924. dogodit ce se genocid u selu Sahovici. Kada je Kraljevina Jugoslavija 31. januara 1930. godine donijela Zakon o Islamskoj vjerskoj zajednici i tako propisala da ce reisul-ulemu u Beogradu, clanove ulema-medzlisa u Sarajevu i Skoplju, te devetoricu muftija postavljati kralj, Dzemaludin Causevic je zatrazio umirovljenje i sestog juna 1930. je penzioniran. Godine 1937. sa M. Pandzom izdao je prvi prijevod Kur'ana.

  JOSIP BROZ TITO (Kumrovec, 1892 - Ljubljana, 1980): Titova marsalska, drzavna, predsjednicka, partijska i ina biografija manje-vise je poznata, a ono sto nije i danas je predmet rasprava njegovih biografa sirom svijeta. U svakom slucaju, Tito je za svog zanimljivog zivota, ali i u casu smrti - bio politicar i licnost koja je na znacajan nacin obiljezila epohu, prije svega zbog svoje diplomatske visprenosti i odnosa prema spoljnoj politici drzave na cijem je celu bio, ali i zbog stvaranja tzv. treceg bloka, Pokreta nesvrstanih. Tek ilustracije radi: ovaj metalski radnik ne samo sto je bio pocasni clan svih akademija i univerziteta na prostoru bivse Jugoslavije, te doktor vojnih nauka, vec je bio i pocasni doktor univerziteta u Rangunu, Bandungu i Adis Abebi, a njegova sabrana djela sadrze vise od 60 knjiga. Titova sahrana se danas ocjenjuje kao najveci skup svjetskih drzavnika do toga vremena. Kada je o Bosni i Hercegovini rijec, jos u toku rata 1941 -1945. Tito daje punu podrsku formiranju ZAVNOBiH-a, a vec 1946. godine istice njen poseban znacaj kao visenacionalne zajednice i u godinama koje slijede insistira na bh. posebnosti, narocito na njenom kulturnom i politickom identitetu kojeg u svojim istupima redovno podrzava kao poseban i utoliko vazniji.

 Ivo Andric (Dolac, Travnik, 1892 - Beograd 1975): Studirao je filozofiju na fakultetima u Zagrebu, Becu, Krakowu i Grazu, a zavrsava nauke doktoratom u Grazu 1923. zbog kojeg danas nosi teret teskih kritika i optuzbi. Jos za vrijeme vladavine Austro-Ugarske Andric se isticao kao jugoslavenski nacionalist pa je bio zbog toga i hapsen. Poslije Prvog svjetskog rata ulazi u diplomatsku sluzbu i vise godina vrsi duznost cinovnika u jugoslavenskim konzulatima u Rimu, Bukurestu, Madridu i Zenevi. Prije pocetka Drugog svjetskog rata postaje poslanik u Berlinu, a slomom stare Jugoslavije prestaje biti diplomata. Poslije rata intenzivira pisanje, koje je zapoceo u ranoj mladosti, kada nastaju njegovi prvi knjizevni radovi objavljivani u omladinskoj stampi - Hrvatski djak, Bosanska vila... Pravi pocetak njegova literarnog stvaralastva jeste Ex Ponto, stampan u Zagrebu 1918, a iza njega slijede Nemiri, Put Alije DJerzeleza, Pripovetke... Poslije Drugog svjetskog rata nastaju Gospodjica, Travnicka hronika i Na Drini cuprija. Nobelovu nagradu za knjizevnost dobio je 1961. godine. Najznacajniji moderni bh. pisac.

Mesa Selimovic (Tuzla, 1910 - Beograd, 1982): Jedan je od najznacajnijih bh. pisaca. Filozofski fakultet zavrsio je u Beogradu, a do Drugog svjetskog rata bio je profesor gimnazije, da bi tokom rata dvije godine proveo u ustaskom logoru. Pripadnik je NOB-a, a nakon rata obavlja citav niz duznosti u Sarajevu i Beogradu, gdje je i umro. Bio je umjetnicki direktor Bosna filma, direktor Drame Narodnog pozorista u Sarajevu, glavni urednik Izdavacke kuce "Svjetlost". Njegov roman Dervis i smrt jedan je od najznacajnijih romana nastalih na prostoru bivse Jugoslavije i istovremeno jedan od specificnih i cijenjenih modernih romana koji se odlikuje vanrednim nacinom pripovijedanja, osobenim stilom u tretiranju covjeka i zivota Bosne. Objavio je jos zbirke pripovjedaka Prva ceta, Tudja zemlja, Djevojka zlatne kose, studije Za i protiv Vuka, Pisci, misljenja, razgovori, Sjecanja, filmske scenarije Tudja zemlja, Noci i jutra, te, naravno, romane: Tisine, Tvrdjava, Magla i mjesecina kao i nedovrseni Krug. Dobitnik je Ninove nagrade 1966, Goranove 1967, Njegoseve 1969. i Nagrade AVNOJ-a 1970.

HAMDIJA POZDERAC (1924-1988): Hamdiju Pozderca historicari vec sada opisuju kao komunistickog politicara, znacajnog za razvoj BiH. Clan SKOJ-a od 1940. godine, partizan od 1941, clan KPJ od 1943. godine. Zavrsio je Visoku partijsku skolu u Moskvi i Filozofski fakultet u Beogradu, bio je sekretar sreskog komiteta u Bihacu, predavac na Fakultetu politickih nauka u Sarajevu, clan Predsjednistva CK SKJ i CK SK BiH, Izvrsnog komiteta CK, sekretar Sekretarijata i predsjednik Predsjednistva CK SK BiH, te clan Predsjednistva SFRJ.

BRANKO MIKULIC (1928-1994): Branko Mikulic, po struci ekonomista a po opredjeljenju politicki radnik, bio je clan Predsjednistva SFRJ iz BiH, sekretar sreskog komiteta SK u Gornjem Vakufu, Bugojnu, Livnu i Zenici, organizacioni sekretar u Bugojnu i Jajcu, clan CK SK BiH, predsjednik skupstine sreza Sarajevo, sekretar Izvrsnog komiteta CK SK BiH, predsjednik Izvrsnog vijeca Skupstine SRBiH, predsjednik CK SK BiH, clan Predsjednistva CK SKJ. Za eru Pozderca i Mikulica vezuje se najznacajniji period razvoja BiH nakon Drugog svjetskog rata, zlatne godine razvoja BiH i posebno uspostavljanja BiH kao relevantne i po svemu ravnopravne clanice bivse Jugoslavije. Upravo zbog njihovih insistiranja na ubrzanom ekonomskom i privrednom jacanju republike, sto je neminovno pratilo i jacanje i izgradjivanje knjizevnih, vjerskih i kulturnih institucija i pojedinaca unutar sva tri i svih drugih naroda u BiH, po procjenama historicara, Bosni su nametani fabricirani slucajevi nacionalistickih istupa. Ova se teza narocito potkrepljuje aferom Agrokomerc, za koju analiticari novije bh. historije tvrde da je montirana upravo da bi izazvala politicki krah Hamdije Pozderca, u to vrijeme clana Ustavne komisije bivse Jugoslavije.

  Alija Izetbegovic (Bosanski Samac, 1925): Diplomirani pravnik, politicar po uvjerenju. Sudjeno mu je kao pripadniku Mladih Muslimana 1946. godine i tada je dobio tri godine zatvora. U poznatom Sarajevskom procesu 1983. godine ponovo je otisao u zatvor. Ovaj put razlog je bila Islamska deklaracija, koju je napisao 1970. godine i zbog koje je od presudenih cetrnaest odlezao pet godina i osam mjeseci. Politicku karijeru Izetbegovic je poceo 1990. kao osnivac i lider SDA, nacionalne stranke Bosnjaka. U karijeri politicara imao je teskih propusta, ali i zvjezdanih trenutaka - i u jednom i u drugom slucaju najvise se volio pozivati na narod, u cije se ime ne libi odlucivati. Njegova je vlast danas medju Bosnjacima neogranicena i neupitna. Protivnici mu zamjeraju preveliko oslanjanje na zatvorski krug prijatelja, kontinuirano los odabir kadrova i kolebljivost. Oni ostriji predbacuju mu da od Bosne pravi klasicni begovat. "Mi smo na neki nacin i Istok i Zapad; jer smo muslimani - mi razumijemo dileme islamskog svijeta; jer smo evropski narod - mi razumijemo dileme Zapada", teza je na kojoj je gradio svoje dobre odnose i sa Istokom i sa Zapadom. Izetbegovic je cesto bio na velikim kusnjama, osobito za vrijeme rata, i pred velikim odlukama za vrijeme kratkog a dramaticnog perioda u bh. historiji. Pritisnut sa svih strana - izmedju razlicitih svjetskih interesa, zelja i politickih nauma, uklijesten i u samoj Stranci demokratske akcije od strane vlastitih jastrebova, ucijenjen od partnera na vlasti, ipak je uspio stvoriti karizmu prvog u Bosnjaka. Deklarativno se nije prestao zalagati za cjelovitu i demokratsku BiH; efektivno, njegova se politika svodi na bosnjacko-muslimansku, i na zadrzavanje osobne vlasti.

DOGADJAJI

De administrando imperio - latinski naslov spisa (O upravljanju carstvom), sto ga je 958. godine bizantski car Konstantin Porfirogenet (903-959) sastavio za svojega sina Romana, kao uputu za vodjenje vanjske politike Carstva. U djelu su podrobno opisani svi narodi koji obitavaju na granicama Carstva, njihovi obicaji, historija, politicko ustrojstvo. Spis je vazan za ranu povijest svih juznoslavenskih krajeva i naroda, pa i za Bosnu - u njemu se ona prvi put u svjetskoj povijesti spominje po imenu.

MISIJA CIRILA I METODA: Po rezultatima i po procesima koje je izazvao u kulturnoj i duhovnoj povijesti juznoslavenskih naroda, pa i sire, poduhvat sto su ga ostvarili solunska braca Ciril (Konstantin Filozof) i Metod, do danas zadrzava u pravom smislu rijeci milenijsku vaznost. Kodificiravsi tadasnji slavenski jezicni standard (koji je funkcionirao na ogromnom prostoru od Jadrana do Kijeva i od Soluna do Moravske), stvorivsi prvo slavensko pismo, glagoljicu, a zatim i cirilicu, prevevsi na slavenski cjelokupnu Bibliju - oni su uveli slavenski jezik medju "bozije jezike" (do tada samo: hebrejski, grcki i latinski), i tako zapravo uveli Slavene u Povijest i Civilizaciju. U Bosni cirilometodska akcija je omogucila nastanak izvanrednih primjera biblijske pismenosti i specificnu jezicnu redakciju, a u najtjesnjoj vezi sa cirilometodskim tradicijama je i pojava Crkve bosanske.

FRANJEVCI U BOSNI: Iako historicari dolazak franjevaca u Bosnu vezu za period vladavine Stjepana II Kotromanica, oni su pojedinacno i u grupama u Bosnu ulazili i nesto ranije, a sve sa zadatkom "sprecavanja krivovjerstva". Prva misija veze se za fra Fabijana iz Motovuna (Istra), koji u Bosnu stize 1324. godine. Njegovi uspjesi ponukali su papu da 1327. godine zabrani dominikancima da se mijesaju u poslove franjevacke misije u Bosni i okolnim provincijama, a vec 1340. godine osnovana je Bosanska vikarija na cijem je celu bio fra Peregrin Saksonac. Historicari se slazu da je 1385. godine vikarija obuhvatala 35 franjevackih samostana od kojih su samo cetiri bila u Bosni: u Visokom, Lasvi, Kraljevoj Sutjesci i Olovu. Do 1463. bit ce podignuto u samoj Bosni jos 12 samostana. Uz utvrdjivanje u vjeri, te prosvjetiteljsku, obrazovnu, kulturnu i duhovnu ulogu koju su franjevci imali u srednjovjekovnoj Bosni, valja spomenuti i njihov diplomatski ucinak i znacajne graditeljske pothvate.

PAD BOSNE POD TURSKU VLAST: Od prvih bitaka s turskim cetama krajem 14. stoljeca, preko velike invazije Mehmeda II Osvajaca 1463. godine, do konacnoga pada Jajca 1528, Bosna i Humska zemlja (kasnija Hercegovina) "padale" su stotinu i cetrdeset godina. U tom dugom procesu, koji je podjednako vojni, ekonomski i administrativni, proljetna kampanja, koju je Mehmed II poduzeo u svibnju 1463, bila je znacajan vojno-politicki dogadjaj: propascu bosanskih gradova, vlastelinskih dvorova i rodova, pogubljenjem kralja Stjepana Tomasevica tada je prestalo postojati Bosansko kraljevstvo kao politicko-drzavna struktura. To je, istovremeno, bio dramatican civilizacijski lom: Bosna se oprasta od zapadnoevropske krscanske civilizacije, i biva integrirana u orijentalnoislamsku, u politickoj formi Osmanskoga carstva. To je znacilo i stvaranje potpuno novog drustvenog i duhovnog okvira, s dalekoseznim posljedicama. Masovna islamizacija, koja u historiografiji jos nije dovoljno objasnjena, te osmanski konfesionalni sistem u kojemu se etnicki i politicki identitet izrazavao samo kroz vjerski, a konfesionalni prvaci ujedno bili i politicki predstavnici naroda, generirali su onaj tip nacionalno-politicke diferencijacije, koji se i pet stoljeca kasnije, u nase dane, pokazuje kobnim za opstanak BiH kao harmonicnog drustva. Prva dva stoljeca osmanske vlasti, do poraza Turske u Beckom ratu 1699, bili su i u Bosni razdoblje opcega prosperiteta i monumentalnih gradnji. medjutim, razdoblje nakon toga vrijeme je dugotrajne i sve dublje dekadencije, politicki trajno optereceno krizama oko tzv. "istocnog pitanja", a ono je odredilo dominantnu sliku turske epohe kao tmurne i drustveno regresivne.

DOLAZAK SEFARDA: U decenijima nakon velikog egzodusa iz Spanjolske 1492. godine, kada su ediktom Ferdinanda II i Izabele Zidovi istjerani iz zemlje, jedan dio dolazi i u Bosnu i naseljava se mahom u gradskim sredinama - Sarajevu, Travniku, Mostaru i Banjoj Luci. Prihvaceni od turskih vlasti, Sefardi ovdje organiziraju svoje vjersko-politicke zajednice i zadrzavaju i dalje razvijaju svoje tradicije. Postaju nezamjenljiv element u razvoju urbanizacije - u trgovini, zanatstvu, ljekarnistvu. U sferi tzv. rabinske knjizevnosti upotrebljavaju hebrejski jezik, a u svakodnevnom zivotu ladino. Medju najautenticnije kulturne tekovine bosanskih Zidova ubrajaju se njihove narodne pjesme - romanse, a kao remek-djelo i danas se cuva Sarajevska hagada nastala u Spanjolskoj u 13-14 stoljecu, donesena u Bosnu i zbrinuta i sacuvana, uz puno peripetija, i tokom proslog rata.

OSNIVANJE GAZI HUSREV-BEGOVE BIBLIOTEKE: Gazi Husrev-begova biblioteka osnovana je 1537. godine u Sarajevu kada je sagradjena i Gazi Husrev-begova medresa. Biblioteka je predstavljala najznacajniju ustanovu ove vrste na Balkanu u osmanskom periodu. medju obiljem knjiga, rukopisa i dokumenata na orijentalnim jezicima, nalazi se i bibliografsko izdanje Kur'ana izradjeno po narudzbi velikog vezira Mehmed-pase Sokolovica, a pronadjeno tek 1902. godine u njegovom rodnom selu Sokolovici. Ovaj Kur'an, po mnogim ocjenama, predstavlja remek-djelo islamske kaligrafije. Biblioteka je trebala pomoci ucenike Gazi Husrev-begove medrese, koju neki historicari smatraju prvom visoko-skolskom ustanovom u Bosni, i zbog toga traze da zapravo godina njenog osnivanja bude godina od koje ce se racunati postojanje univerziteta u BiH. Uporiste zahtjevu pronalaze u uporedbi sa tadasnjim evropskim univerzitetima koji predstavljaju izucavanje slicnih naucnih disciplina pod okriljem Katolicke crkve. U Gazi Husrev-begovoj medresi toga doba ucilo se: darul-hadis (katedra za islamsku tradiciju), meani bejan (retorika), kelam (dogmatika na metafizickoj osnovi), tefsir (tumacenje Kur'ana), ahkjam (serijatsko pravo), usul (institucije serijatskog prava) i sve ono sto traze mjesni obicaji.

PRVA STAMPARIJA: U manastiru Sopotnica kod Gorazda 1519. do 1523, u ranom postgutenber-govskom razdoblju, Bozidar Gorazdanin drzi stampariju u kojoj su stampane knjige za crkvenu upotrebu. Prva je u Bosni i istovremeno prva medju Juznim Slavenima nakon stamparije u Obodu nadomak Cetinja.

OBNOVA PECKE PATRIJARSIJE: Iako je prezivjela propast srpske srednjovjekovne drzave, Pecka patrijarsija postepeno je izgubila utjecaj i jurisdikcijski prostor. Ona je obnovljena tek 1557. u okviru velikih zamisli o harmonicnom sredjivanju drzave i carstva u doba sultana Sulejmana i njegova administratora vezira Mehmeda Sokolovica, koji je za prvoga patrijarha postavio svojega brata Makarija. Pod jurisdikciju obnovljene patrijarsije stavljene su sve juznoslavenske zemlje koje su Turci osvojili, pa i BiH. Tako je postavljena idejna, organizacijska i politicka osnova srpskog crkveno-drzavnog i nacionalnog jedinstva. Intenzivirana je gradnja manastira i crkava, te sjajnoga fresko-slikarstva i ikonopisa. Ni kasnije ukidanje patrijarsije, zbog politickog opredjeljivanja peckih patrijarha u protuturskim ratovima (1766.), vise nije moglo ponistiti ni umanjiti pansrpsku integralisticku ideologiju.

Stvaranje Bosanskog Pasaluka Bosanski pasaluk (beglerbegluk ili ajalet) nije, kao u vecini drugih podrucja Osmanskog carstva, uspostavljen odmah poslije pada Bosanskog kraljevstva, vec tek 1580. godine. Naime, do njegovog osnivanja osvojene zemlje su bile podijeljene u tri ajaleta kojima su sredista bila izvan bivse Jugoslavije (Sofija, Budim, Temisvar). Osnivanjem Bosanskog pasaluka znatan dio juznoslavenskih zemalja dolazi pod neposrednu upravu bosanskog pase za kojeg historicari kasnije biljeze "da je pod svojom kapom drzao vece podrucje negoli ijedan bosanski kralj". Granice Pasaluka mijenjale su se zavisno od ratnih uspjeha: od Drave na sjeveru, preko podrucja izmedju Save i Kupe, na zapadu do rijeke Korane, na jugu preko Obrovca do usca Zrmanje, odnosno na liniji Zadar - Dubrovnik, sa turskim skradinom i makarskom krajinom. Dalje na jugu Pasaluk seze od Dubrovnika do Ulcinja, Bara i Kotora. Na sjeveroistoku od Niksica, Kolasina, Kosovske Mitrovice, Novog Pazara, Nove Varosi, Priboja, Visegrada, Srebrenice, Zvornika, Loznice i Sapca, zatim Savom do Race. Prvi beglerbeg Bosanskog pasaluka bio je Ferhad-beg Sokolovic, koji kao pasa vlada do 1588. godine. Vezirsko sjediste Pasaluka bilo je najprije u Banjoj Luci do 1639, zatim u Sarajevu do 1697. i u Travniku do 1850, a potom opet u Sarajevu.

VOJNA EKSPEDICIJA EUGENA SAVOJSKOGA: U okviru dugotrajnoga austrijsko-turskoga Beckoga rata 1683-1699, cijim zavrsetkom pocinje naglo opadati moc Osmanlija na Balkanu, odigrala se 1697. velika oruzana provala austrijskoga vojskovodje Eugena Savojskoga dolinom Bosne sve do Sarajeva. Njezine posljedice bile su katastrofalne: poharana i popaljena zemlja i gradovi, unistena dotadasnja socijalna i etnicka struktura u velikom dijelu Bosne. Katolicko stanovnistvo gotovo cjelokupno izbjeglo za Eugenovom vojskom povlaceci se u strahu od odmazde, i od te demografske katastrofe nije se oporavilo nikad. Nestalo je njihovog trgovacko-obrtnickoga sloja, koji je do tada igrao znacajnu ulogu u urbanoj svakodnevnici i kulturi bosanskih gradova. Od preko trideset franjevackih samostana u Bosni, ostala su samo tri (Kraljeva Sutjeska, Fojnica i Kresevo), i u neka svoja drevna mjesta (Srebrenica, Zvornik, itd.) oni se nisu nikad vratili. Veoma je pojacana ideoloska omraza izmedju islamskoga i preostalog krscanskoga stanovnistva.

PORAZ TURSKE POD BECOM: Drugi i posljednji pokusaj turskih sultana da osvoje kljuc centralne Evrope - Bec, okoncan je porazom turske vojske pod Becom 1683. godine, cime je istovremeno zapoceo sesnaest godina dugi rat. Sultana Ahmeda II, koji je izgubio Ugarsku i od svih utvrdjenih gradova zadrzao samo Temisvar, nasljedjuje Mustafa, koji nastoji da povrati izgubljene zemlje i autoritet Imperije. Biljezi pocetne uspjehe i zauzima nekoliko tvrdjava - Lipa, Lugos, Karansebes, te se 1696. godine sprema za veliku ofanzivu zbog koje dovodi 130.000 vojnika i dunavsku flotu u Beograd. Kada se vojska pokusava prebaciti preko Tise, septembra 1697, dozivljava strahovit poraz, nakon kojeg Eugen Savojski krece u svoj pohod ka Sarajevu. Novi veliki vezir Husein-pasa Cuprilic, uz posrednistvo Engleske i Holandije, pristaje na mirovne pregovore koji ce se odrzati u Sremskim Karlovcima od novembra 1698. do 26. januara 1699. godine. Turska je u medjuvremenu znatno uzdrmana i svima je jasno da je ovaj ogromni politicki konglomerat iscrpio svoje mogucnosti. Granice Bosanskog pasaluka Karlovackim mirom povlace se na Savu i na Dinaru; otada je Bosna najisturenija pokrajina Turskoga carstva prema Evropi i krscanskom Zapadu. To, kao i permanentna a sve dublja kriza Carstva, uzrokovat ce u Bosni opce pogorsanje zivota, a posebno interkonfesionalnih i interetnickih odnosa.

Hasanaginca Kada talijanski prirodnjak i knjizevnik Alberto Fortis 1774. u svom putopisu Put po Dalmaciji (Viaggio in Dalmazia) objavljuje Zalosnu pjesancu plemenite Asanaginice, zapocinje "svjetski pohod" ove narodne balade. Kao umjetnina najvisega reda, 92 deseterca ove pucke pjesme postaju predmetom analiza i divljenja najvecih svjetskih umova. U epohi romantizma prevode ju na sve velike jezike Goethe, Puskin, Nodier, Mérimée, De Nerval, W. Scott, Tommaseo, Mickiewicz, a kasnije je prevedena na mnoge druge jezike, sve do japanskoga i kineskoga. Na nasemu jeziku/jezicima vise puta je dramatizirana i ekranizirana. Anticku snagu i dramaticnost, te estetsku savrsenost originala ni jedna od tih preradbi nije dosegnula, niti su knjizevnoznanstvena tumacenja i analize dokucile zagonetnost njezinih motivacija.

PACIFIKACIJA BOSNE 1850-1851: Krvavim akcijama sultanovoga marsala Omer-pase Latasa okoncan je otpor bosanskih begova i aga reformama, kojima su turski sultani nastojali modernizirati Carstvo i spasiti ga od posvemasnje dekadencije. Imao je taj otpor veoma ambivalentan karakter, jer je, osim konzervativne dimenzije ocuvanja feudalnih povlastica, sadrzavao i autonomisticke politicke teznje, i ni do danas nije svestrano istrazen i povijesno elaboriran. U kolektivnom puckom pamcenju Latasova kampanja ostala je upamcena po okrutnosti i masovnim progonima pobunjenika u tamnice Male Azije.

SKOLA ZA ZENE: Iz ruku vezira Topal Osman-pase Staka Skenderova je 1858. godine primila ferman kojim se odobrava osnivanje prve skole za zensku djecu i ona nastaje na Varosi, blizu Stare pravoslavne crkve u Sarajevu.

POCETAK MODERNOG ZURNALIZMA: U doba vladavine Topal Serif Osman-pase, bivseg admirala i beogradskog namjesnika, Bosna je ubiljezila citav niz kulturnih reformi. Prva moderna stamparija stigla je u Bosnu 1866. godine i bila je vlasnistvo Ignjata Soprona iz Zemuna; kasnije je otkupljena od strane vilajetske uprave i presla u drzavno vlasnistvo. Za Sopronovog doba izlazio je Bosanski vjestnik, nedjeljnik od kojeg je sacuvano 25 brojeva i dva vanredna izdanja. Po preseljenju stamparije u Begovu dzamiju, pocinje izlaziti Bosna (od 1866. do 1878.), "list za vilajetske poslove, vijesti i javne koristi". List Bosna stampan je na osam strana - cetiri unutrasnje arabicom i na turskom jeziku, a cetiri spoljasnje na bosanskom, cirilicom i pravopisom Vuka Stefanovica Karadzica.

ZELJEZNICA: Prva zeljeznicka pruga u Bosni sagradjena je 1872. godine. Prvobitno, projekt je predvidjao izgradnju velike pruge od Beca do Carigrada. Realizirana je dionica od Banje Luke do Bosanskog Novog. Koncesiju za izgradnju dobio je Austrijanac Hirch od turske vlasti.

USTANAK 1875-1878: U ljeto 1875. godine pocinje ustanak u Hercegovini pobunom srpskih seljaka, a potom se ustanak siri na Krajinu, dijelove istocne Bosne pa sve do Sandzaka. Najveci dio muslimanskog stanovnistva je pasivan, sto donekle objasnjavaju osnovni razlozi ustanka koji su klasicne socijalne prirode. Doduse, ustanak je motiviran i borbom za ocuvanje vjere, u cemu prednjace pravoslavni svecenici od kojih se mnogi deklariraju kao ustanicke vodje. Neposredan povod buni je bio razrez i uzimanje desetine za nerodnu 1874. godinu i trajao je sa manjim ili vecim intenzitetom gotovo tri godine. Ustanak je imao i siroke medjunarodne reperkusije i izravan uticaj na tok rjesavanja "istocnog pitanja", izravno prethodeci Berlinskom kongresu i odluci evropskih sila da Austro-Ugarskoj povjere mandat za upravljanje Bosnom i Hercegovinom.( U ustanku je ucestvovalo i muslimansko stanovnistvo, ali ne tako masovno kao sto je to bilo srpsko - o.p.)

BERLINSKI KONGRES Velike sile sastale su se 13. juna 1878. u Berlinu. Rusija, Turska, Austro-Ugarska, Njemacka i Engleska su na dnevnom redu imale reviziju Sanstefanskog ugovora, ciji je 14. clan predvidjao neku vrstu autonomije za Bosnu. Britanski predstavnici su predlozili da se Austro-Ugarskoj povjeri mandat upravljanja Bosnom. Nakon znacajnog diplomatskog pritiska na turske predstavnike, oni su na sjednici 4. jula procitali izjavu da je "carska vlada uzela u vrlo ozbiljno razmatranje misljenje kongresa o pogodnim sredstvima za povracaj mira u Bosni i Hercegovini. Ona u to stavlja potpuno povjerenje i zadrzava sebi pravo da se neposredno i prethodno sporazumije u tom pogledu sa beckom vladom". Na osnovu toga Bismarck objavljuje da je Austro-Ugarska dobila mandat da upravlja Bosnom i Hercegovinom. Tako je Austro-Ugarska diplomatskim putem krenula ka BiH, koju ce anektirati 1908. godine.

U AUSTROUGASKOM COMMONWEALTHU 1187-1918 nstaliranje austrougarske uprave nad BiH znacilo je novi veliki civilizacijski lom u historiji ove zemlje, po dubini analogan onomu od prije cetiri stoljeca, s dolaskom Osmanlija. I ulazak austrougarskih okupacijskih trupa u Bosnu i Hercegovinu u ljeto 1878. godine bio je dramatican i krvav, docekan je isprva oruzanim otporom, izazvao je potom ogromnu pometnju i veliki val iseljavanja muslimanskoga svijeta. No, ostaje trajno intrigantan onaj proces koji je vrlo brzo medju sve stanovnike BiH, bez obzira na vjeru i etniju, unio percepciju austrougarskoga razdoblja kao zlatnoga doba, koja nije izblijedila ni do danas. Doista, za vrlo kratko vrijeme, mjereno samo s nekoliko desetljeca, BiH je u tom razdoblju u mnogim vaznim aspektima zivota pocela postajati integralnim dijelom srednje Evrope. Bez obzira na sve kontroverzije, koje u vezi s austrougarskim nacinom upravljanja Bosnom i Hercegovinom i dalje ostaju otvorene, od ogromne vaznosti je cinjenica da je BiH bas u tom razdoblju, zahvaljujuci smisljenoj kulturnoj politici i plejadi izvanrednih istrazivaca, stekla znanje i svijest o vlastitoj kulturnoj proslosti i kulturnom identitetu.

USPOSTAVA REDOVITE CRKVENE HIJERARHIJE 1881: Otkako je u politickim previranjima u 12. i 13. stoljecu bosanski katolicki biskup napustio svoju (vrhbosansku) biskupiju i otisao u Djakovo, pa sve do austrougarske okupacije 1878, Katolicka crkva u Bosni bila je zastupljena samo redovnicima - franjevcima. Godine 1881. Sarajevo ponovo postaje sjedistem nadbiskupije, a za prvoga nadbiskupa postavljen je Josip Stadler. Izrazit predstavnik antiliberalnog smjera u Katolickoj crkvi, ali i neobicno sposoban i energican organizator i graditelj, Stadler je ostavio dubok trag u zivotu Katolicke crkve i katolika-Hrvata u BiH. Kontroverzije izmedju biskupijskoga klera i franjevaca, koje su zapocele tada, nisu konacno smirenje nasle ni do danas.

OSNIVANJE MEDZLIS ULEME: Grupa sarajevskih muslimanskih uglednika se 1881. godine obratila caru u Bec trazeci da se u Sarajevu postavi vrhovno vjersko starjesinstvo i tako su muslimani dobili Ulema medzlis i reisul-ulemu. Prvi reisul-ulema je bio dotadasnji sarajevski muftija Omerovic. Nadleznosti reisul-uleme i Medzlisa sastojale su se uglavnom u tome da ispituju kandidate za serijatske sudije, da ih predlazu vladi na imenovanje. "Vakufskom povjerenstvu" stavljeno je u nadleznost da ispita i ustanovi sve vakufe u zemlji, da nadzire njihovu upravu i da izradi pravilnik o vakufskoj upravi. Samog reisa, clanove Ulema medzlisa i predsjednika Vakufskog povjerenstva imenovao je car osobno na prijedlog Zemaljske vlade.

OSNIVANJE ZEMALJSKOG MUZEJA: Prije austrougarske okupacije u BiH nije bilo naucnih ustanova. Da bi se sprijecilo odnosenje i propadanje spomenika kulture, te da bi se pocelo sa sistematskim proucavanjem prirodne i drustveno-povijesne osnove zemlje, osnovano je 1885. Muzejsko drustvo, a potom 1888. Zemaljski muzej BiH. U okviru Muzeja 1908. osnovan je Zavod za ispitivanje Balkana. Slobodno se moze reci da je Zemaljski muzej, sa svojom razgranatom multidisciplinarnom mrezom arheoloskih, etnografskih, geoloskih, bioloskih istrazivanja, sa svojim naucnim publikacijama i dugogodisnjim doprinosom generacija znanstvenih radnika i autora - do danas ostao najznacajnijom i u svijetu najrenomiranijom bh. naucnoistrazivackom i muzeoloskom ustanovom.

  SARAJEVSKI ATENTAT Pucnji kojima je Gavrilo Princip na Vidovdan 28. juna 1914. ustrijelio austrijskoga nadvojvodu Ferdinanda i njegovu zenu Sofiju, u opcu recepciju povijesti dvadesetoga stoljeca uveli su Sarajevo kao zloslutni simbol, mjesto zlocina kojim je zapocela najveca svjetska ratna klaonica 1914-1918. Kod nas je desetljecima dominirala slika o dogadjaju, formirana u pseudonaucnim, nacionalno-ideologijskim publicistickim i historiografskim radovima, koja je predstavljala apologiju atentatora, njegova cina i njegovih drugova, tzv. "Mlade Bosne". Cinjenice o mracnoj pozadini, iako nisu bile nepoznate, ignorirane su. A one bi se mogle povezati i u jednu drukciju interpretaciju. Onu koja bi govorila o velikoj manipulaciji, u okviru koje je Apisova (Dragutin Dimitrijevic, sef srpske vojne obavjestajne sluzbe i vodja teroristicke organizacije) sluzba upotrijebila socijalnu frustriranost i nacionalnu zazarenost siromasnih bosanskih mladica, pretvarajuci ih u teroriste, za racun profanih interesa drzavne politike. Gavrilo Princip je uhapsen i osudjen na 20 godina teske tamnice: umro je aprila 1918. u tamnici Terezin u Ceskoj, a u Sarajevo je njegovo tijelo preneseno 1921. godine.

  OSNIVANJE KRALJEVINE SHS U Beogradu je prvog decembra 1918. godine svecano proglaseno ujedinjenje Drzave Slovenaca, Hrvata i Srba sa Kraljevinom Srbijom i Kraljevinom Crnom Gorom u kojoj se prvi put organizira teritorijalna cjelina na ideji jugoslavenstva. Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca postala je centralisticka monarhija sa dinastijom Karadjordjevica na celu. Granice Kraljevine SHS sa Austrijom, Madjarskom i Rumunijom odredjene su posebnim ugovorima. O granicama sa Italijom potpisan je ugovor u Rapalu 1920. godine, kojim je Italija dobila Istru, Zadar, ostrva Cres, Lastovo, Losinj i Palagruzu. Rijeka je bila nezavisna, ali je 1923. prikljucena Italiji. Granice sa Austrijom odredjene su Senzermenskim ugovorom o miru 1919, a nakon plebiscita Slovenci u vecem dijelu Koruske opredijelili su se za Austriju. U Trijanonu, 1920. godine potpisan je mirovni ugovor sa Madjarskom: u sastav Kraljevine SHS usli su Prekomurje, dio Baranje, Backa i zapadni dio Banata. Granice sa Bugarskom regulirane su sporazumom koji je novembra 1919. zakljucen u Neiju.

ZAVNOBiH: Zemaljsko antifasisticko vijece narodnog oslobodjenja BiH odrzalo je svoje prvo zasjedanje 25. i 26. novembra 1943. u Mrkonjic-Gradu i tada se izjasnilo za federativno uredjenje Jugoslavije u kojoj ce BiH biti ravnopravna federalna jedinica, a Srbi, Hrvati i Muslimani u njoj zivjeti na principima ravnopravnosti i jednakosti, jer "Bosna i Hercegovina nije ni srpska ni hrvatska ni muslimanska, nego i srpska i hrvatska i muslimanska", kako je zapisano u Rezoluciji ZAVNOBiH-a. Kada je na Drugom zasjedanju AVNOJ-a ozakonjena odluka o federativnom uredjenju Jugoslavije, uslijedilo je Drugo zasjedanje ZAVNOBiH-a u Sanskom Mostu, od 30. juna do drugog jula 1944. godine i nizom odluka fakticki konstituirana BiH kao posebna i ravnopravna federalna jedinica nove Jugoslavije. Tada je donesena i posebna deklaracija o pravima gradjana BiH, kojom se "njenim gradjanima i narodima pravno osigurava i jamci jednakost i ravnopravnost izvojevana u zajednickoj borbi protiv okupatora i domacih izdajnika". Na svom trecem zasjedanju u oslobodjenom Sarajevu, odrzanom od 26. do 28. aprila 1945. godine, ZAVNOBiH se konstituirao u Narodnu skupstinu BiH, a istovremeno je vec 28. aprila osnovana Narodna vlada BiH. Prvi Ustav NR BiH donesen je 31. decembra 1946. godine.

KRAJ DRUGOG SVIJETSKOG RATA  Jugoslovenska federacija proglasena na Drugom zasjedanju AVNOJ-a 29. novembra 1943. godine potvrdjena je na Trecem zasjedanju AVNOJ-a u Beogradu, augusta 1945. godine. Na osnovu preporuka Krimske konferencije, u AVNOJ su usli clanovi Narodnooslobodilackog fronta i poslanici skupstine iz 1938. godine: na ovom zasjedanju AVNOJ je preimenovan u Privremenu narodnu skupstinu, a uslijedili su izbori za Ustavotvornu skupstinu 11. novembra 1945. godine. Na sjednici skupstine koja je uslijedila 29. novembra 1945. godine proglasena je Federativna Narodna Republika Jugoslavija, koja je svoj prvi Ustav donijela 31. januara 1946. godine, a po kojem je FNRJ bila savezna narodna drzava sacinjena od sest republika i dvije autonomne pokrajine. Svaka republika imala je svoju skupstinu, ustav i vladu. Kraj rata BiH je docekala tesko razorena i sa ljudskim gubicima koji su procijenjeni na 500.000.

EMANCIPACIJA I AFIRMACIJA BiH: Sedamnaesta sjednica CK SKBiH odrzana februara 1968. godine najavila je novu etapu u BiH. Osim sto se u njenim zakljuccima po prvi puta jasno definira da su Muslimani poseban narod u BiH, nakon cega se u popisu 1971. godine i tretiraju kao zaseban narod, u ovom periodu kao da se potiru dotadasnji strahovi, zablude i pogreske u politici prema Muslimanima, a istovremeno se snazno potencira opca politika nacionalne ravnopravnosti. Paralelno s tim pocinje snazna graditeljska i privredna ekspanzija po kojoj ce BiH, mjereno brzinom razvoja, prednjaciti u tadasnjoj Jugoslaviji. Analogni procesi republicke emancipacije zapocinju i na mnogim planovima kulture (mediji, izdavacka djelatnost, obrazovanje, likovna umjetnost, knjizevnost, sve znacajnija supkulturna produkcija, teatar, film), kao i u opcem podizanju standarda i priblizavanju modernim oblicima zivota u svijetu. No, kako se Tito 1972. priklonio drustveno regresivnom modelu gusenja liberalistickih teznji u Sloveniji, Hrvatskoj i Srbiji, Bosna i Hercegovina postat ce, zbog svojih specificnih strahova od nacionalizma, "tvrdjavom" titoizma. Tako ce onaj prvi proces nesumnjive afirmacije drzavnosti i napretka u mnogim oblastima zivota biti paradoksalno pracen obnavljanjem politike "cvrste ruke". U takvom ambivalentnom i lomnom politickom stanju BiH ce docekati kraj socijalistickog sistema i raspad Jugoslavije.

1990 Oba doma Skupstine Socijalisticke Republike Bosne i Hercegovine u maju 1990. sastat ce se da osude svaku pomisao na mijenjanje njenih granica. I sam ovaj podatak dovoljno govori o narastajucem strahu od zbivanja u BiH. Najavljuju se prvi, demokratski i visestranacki izbori, nastaje Stranka demokratske akcije BiH, koju osniva Alija Izetbegovic, u julu iste godine Vladimir Srebrov osniva Srpsku demokratsku stranku, osniva se Hrvatska demokratska zajednica BiH, ciji je prvi predsjednik Davor Perinovic, kojega ce uskoro zamijeniti Stjepan Kljuic. Kasnije ce na celo SDS-a doci danas najtrazeniji od strane Haskog tribunala - Radovan Karadzic. Zbog izrazenog nacionalizma Slobodana Milosevica i jasne poruke sa Gazimestana, HDZ BiH i SDA BiH u predizborne kampanje ce uci vezanih zastava. Izbori su odrzani iste jeseni, a da bi ostvarile nadmocnu vecinu, pobjednicke nacionalne stranke sklapaju koaliciju. Fikret Abdic, osvajac najvise glasova medju Bosnjacima, svoje mjesto u Predsjednistvu ustupa predsjedniku SDA Aliji Izetbegovicu, koji postaje predsjednik Predsjednistva BiH 25. novembra 1990. godine.

1992 Pocetak najkrvavije agresije na ovim prostorima. I mada je u pitanju bliska proslost, malo se ko danas slaze kada je zapravo poceo. Jedni ce reci da je rat u BiH poceo sa zbivanjima u selu Ravno, drugi s upadom zloglasnih arkanovaca u Bijeljinu, treci za datum pocetka agresije uzimaju peti april, kada je nesto oko 15 sati poceo napad na MUP-ovu skolu na Vracama u Sarajevu. No, ako je proljece i bilo varljivo, drugoga maja nakon velike ofanzive na Sarajevo sve je bilo jasno: Bosna i Hercegovina je zapaljena ognjem, koji ce sve do Daytona goriti zestokim intenzitetom. U jesen 1992. godine poceli su prvi sukobi izmedju Hrvatskog vijeca obrane i Armije BiH, koji su eskalirali u proljece 1993. godine, a okoncani marta 1994 - Vasingtonskim sporazumom. Krajem marta 1992. godine Alija Izetbegovic tvrdio je da u ovoj zemlji rata nece biti jer za rat treba dvoje, a pripadnici Zelenih beretki i Patriotske lige danas govore o znacajnim jedinicama i kakvoj-takvoj spremnosti za prvi atak na Bosnu... Bez obzira na to, svjetski analiticari se slazu: ova je zemlja bez vojske i bez oruzja docekala rat, i tek u narednim godinama stvorila je Armiju, koja je u pocetku uistinu bila armija Bosanaca, a kako je rat odmicao, sve vise postajala armija jedne stranke i jednog naroda. Koliko god je i ta cinjenica pripomogla da dodje do bastardnosti dejtonskoga oblika i polozaja Bosne i Hercegovine, nece se nikad, s druge strane, moci zanemariti uloga Arm-ije BiH u opstanku zemlje.

DAYTON Zracna baza Wright-Patterson nadomak Daytona, SAD, postat ce znacajno mjesto bosanske povijesti, kada u njoj 21. novembra 1995. godine tri predsjednika - Alija Izetbegovic u ime Bosne i Hercegovine, pokojni Franjo Tudjman u ime Hrvatske, i Slobodan Milosevic, danas lice sa haske tjeralice, u ime Srbije - stavljaju svoje parafe na dokument po kojem u ovom casu nastojimo da zivimo. Dakle, Dejtonski sporazum, dejtonska Bosna i dejtonski ustav nakon tri sedmice teskih pregovora postaju stvarnost BiH. U casu nastajanja sporazuma, ova je zemlja biljezila 250.000 mrtvih, milion i po izbjeglih i raseljenih te potpuno razrusene gradove, spaljena sela i unistenu privredu. U Daytonu je BiH definirana kao skup dvaju entiteta, od kojih onaj za dva procenta veci - Federacija, dobija kantonalno uredjenje, utanaceno jos u Washingtonu 1994. Iako je od samog starta bilo veoma mnogo skeptika i puno argumentiranih primjedbi, drzava kakvu ni teorija ni praksa do toga casa nije poznavala, pocinje da dobija svoje obrise. Istina, najvise zahvaljujuci prisustvu medjunarodnih faktora na ovom prostoru, medju kojima su danas sve glasniji oni sto priznaju da Dayton ipak mora imati i alternativu.

1154-1163: Prvi poznati Bosanski "Ban", je bio Ban Boric;
1180-1204: Ban Kulin,
1204-1214: Ban Stjepan Kulinovic, ciji je sin bio poznat kao Ban od Usore,
1214-1254: Ban Matej Ninoslav,
1254-1260: Ban Prijezda I. Kotroman,
1260-1299: Dinastijske bitke izmedju Bosnjaka i Hrvata,
1280-1287: Ban Prijezda II. Kotromanic,
1287-1314: Ban Stjepan I. Kotromanic,
1314-1354: Ban Stjepan II. Kotromanic,
1354-1377: Ban Tvrtko I. Kotromanic,
1377--------: Ban Tvrtko se proglasava kraljem od Bosne, Dalmacije, Srbije, itd.
1377-1391: Kralj Tvrtko I. Kotromanic,
1391-1399: Kraljica Jelena Gruba,
1397-1410: Kralj Stjepan Ostoja,
1410-1420: Kralj Stjepan Ostojic,
1420-1443: Kralj Tvrtko II Tvrtkovic,
1443-1461: Kralj Sjepan Tomasz,
1461-1463: Kralj Stjepan Tomasevic,
1463--------: Bosna pada pod Tursku vlast,

Prvi stanovnici BiH o kojima znamo bili su ILIRI. To je prastari narod indoevropskog porijekla cije je prisustvo na prostorima BiH potvrdjeno jos u 2. mileniju p.n.e.

395. Rimski car Teodosije dijeli Rimsko Carstvo na istocni i zapadni dio - Hrvatska i danasnja BiH pripadaju Zapadnom Carstvu

Od IV stoljeca barbarska (divlja) plemena su pocela ugrozavati granice Rimskog Carstva.

Od V i VI stoljeca: Mada su tokom V i VI stoljeca kroz nasu zemlju prosle nebrojene horde koje su iza sebe ostavljale pustos, katastrofa je uslijedila krajem VI i pocetkom VII stoljeca, kada su se pojavili Avari i Slaveni. Godine 602. presli su Savu i upali na teritoriju nase zemlje.

IX stoljece: Sa dosta sigurnosti moze se reci da je do stvaranja Bosanske drzave doslo tokom 9. stoljeca.

960: Prvo spominjanje imena "Bosna" bilo je od Constantinus Porphirogenetus (Konstantin Porfirogent) u njegovom radu "De Administrando Imperio" (Upravljanje drzavom), u kojem se navodi "Horion Bosna". Naziv Bosna je predslavenskog tj. ilirskog porijekla.

1154-1163 : Prvi poznati Bosanski "Ban", je bio Ban Boric;
1180-1204 : Ban Kulin,

1189 : Prijateljske veze sa gradom Dubrovnikom,
1199 : Papu Inocenta III. prvi pismeno izvijestava zetski knez Vukan, stariji sin velikog raskog zupana Stefana Nemanje, da se u Bosni siri hereticko ucenje.

1200 : Papa javio pismom ugarskom kralju Emeriku i trazio njegovu intervenciju protiv heretika u Bosni. Emerik je prihvatio papin poziv, motivisan da ce ostvariti svoje politicke pretenzije na Bosnu.

1203 : Naziva papski izaslanik Ivan de Kazamaris, bosanska se drzava prostirala od Drine do Grmeca, sa oblastima Bosnom, Usorom, Soli i Donjim krajevima oko Sane. U srednjovjekovnoj Bosni bile su prisutne 3 vjere: bogumilska, katolicka, pravoslavna. Vecina stanovnistva je slijedila bogumilsku vjeru. Iako joj je osnova bila krscanska, zvanicna crkva (katolicka i pravoslavna) proglasile su je krivom vjerom (herezom). Ova vjera se u dokumentima naziva patarenskom, manihejskom i sl, dok je domaci dokumenti u organizacionom smislu nazivaju "Crkva bosanska". Njeni pripadnici su samo sebe nazivali "dobri krscani".

1203 : Aprila, papin izaslanik stigao je u Bosnu i na Bilinom polju kod Zenice odrzao je sabor sa starjesinama Bosanske Crkve, banom Kulinom, njegovim casnicima i narodom. Ban Kulin i starjesine Bosanske Crkve, 8. IV. 1203. godine, potpisali su akt o odbacivanju (abjuraciji) svog heretickog ucenja i prakse. Cin odricanja, u stvarnosti, pokazao se kao privid - kao Kulinov takticki potez povucen u samoobrani da bi se izbjegla opasnost krstaskog rata.

1204-1214 : Ban Stjepan Kulinovic, ciji je sin bio poznat kao Ban od Usore,

1235 : Papa je obnovio zahtjev da se protiv Bosne povede krizarski rat. Rat je poceo 1235. godine i, sa prekidima, trajao tri godine. Krizarski rat, pokrenut u cilju istrebljenja heretika, ujedinio je u otporu krizarima najznacajnije subjekte bosanske drzave - domacu crkvu, vlastelu, seljastvo i vladara. Krizarima je pruzen snazan otpor.

1214-1254 : Ban Matej Ninoslav,
1254-1260 : Ban Prijezda I. Kotroman,
1260-1299 : Dinastijske bitke izmedju Bosnjaka i Hrvata,
1280-1287 : Ban Prijezda II. Kotromanic,
1287-1314 : Ban Stjepan I. Kotromanic,
1314-1354 : Ban Stjepan II. Kotromanic,
1354-1377 : Ban Tvrtko I. Kotromanic,

1371. Bitka na Marici. Srpska, bugarska i bosanska vojska porazena od strane Osmanlija.

1377 : Ban Tvrtko proglasava sam sebe kraljem od Bosne, Dalmacije, Srbije, itd. Bosna je sada velika zemlja, od rijeke Save sve do Jadranskog mora, i od rijeke Drine do rijeke Une.

1386: Turski upad u Bosnu i unistavanje grada Drijeva, ali i skoro povlacenje,

1388: Turski upad u Bosnu blizu Bilece, ali su bili sprijeceni od vojske Vlatka Vukovica,

1389: Bitka na Kosovu. Desno krilo bosanske armije, ostalo je nepobijedjeno od Turaka. Bosanska vlastela, inace po starom obicaju, poslana od strane Tvrtaka I da pomogne knezu Lazaru Hrebljanovicu, bila je predvodjena bosanskim junakom Vlatkom Vukovicem. Njihov povratak poslije boja na Kosovu govori u prilog, da je Kosovska bitka bila izvojevana nerjeseno.

1377-1391 : Kralj Tvrtko I. Kotromanic,
1391-1399 : Kraljica Jelena Gruba,
1397-1410 : Kralj Stjepan Ostoja,
1410-1420 : Kralj Stjepan Ostojic,
1420-1443 : Kralj Tvrtko II Tvrtkovic,
1443-1461 : Kralj Sjepan Tomasz,
1461-1463 : Kralj Stjepan Tomasevic,

1445: Turci su vec okupirali neke dijelove Bosne,

1463 : Bosna pada pod Tursku vlast. Turci, za osvajanja Bosne (1463.godine i narednih godina svoje vladavine) ispoljavaju veliku vjersku toleranciju i vecina bogumila u borbi za goli opstanak (progonjenih sa Istoka i Zapada), prelazi na islam. Istovremeno sa dolaskom Turaka, nestaje djelovanje Crkve bosanske.

1409. Kralj Ladislav Napuljski prodao je dio Dalmacije Mlecanima
1415. Osmanlije provaljuju preko Hrvatske (Slavonije) do Celja
1420. Veneciji se predaju gradovi u Dalmaciji
1440. Izdan Poljicki statut - pisan bosancicom,
1448. Nastanak imena - Hercegovina, po Hercegu Stjepanu Kosaci, inace poznatom hercegovackom vlastelinu i vladaru Hercegovine.
1465. Banovi dobivaju naslov “banovi kraljevine Rame (Bosne), Dalmacije i Hrvatske,
1471. Osmanlije zauzimaju Pocitelj na Neretvi
1472. Hercegovina pada pod Tursku vlast,
1493. Tezak poraz hrvatske feudalne vojske od Osmanlija na Krbavskom polju

1513. Teski poraz Osmanlija kod Dubice
1518. Berislavic pobjedjuje Osmanlije kod Jajca i osigurava taj grad - utvrdu
1519. Papa Leon X. daje Hrvatima casan pridjev “prezidje krscanstva”
1520. Osmanlije prodiru u Hrvatsku, ubijen Petar Berislavic
1522. Na njemackom saboru u Nürnbergu B. Frankopan moli pomoc Evrope u odbrani od Osmanlija - uzaludno

1525. Husref - beg podsjeda Jajce
1526. Dubrovnik priznaje osmanlijsku vrhovnu vlast
1527. Hrvatsko plemstvo na saboru u Cetinu bira za svoga kralja Ferdinanda I. Habsburskog
1528. Gazi Husref - beg osvaja Jajce
1528. Madjari napravili dvije provincije u sjevernim djelovima Bosne u slucaju odbrane od Turaka, ali su na kraju pobijedjeni iste te godine,

1532. Nikola Jurisic zaustavlja vojsku sultana Sulejmana pod Kisegom u Ugarskoj
1536. Husref - beg prodire u Slavoniju i osvaja Pozegu
1552. Osmanlije osvajaju Viroviticu, Cazmu i dolaze do najzapadnije crte u Hrvatskoj (Slavoniji)
1556. Osmanlije osvajaju Kostajnicu - “vrata Hrvatske”
1566. Osmanlije vode tesku bitku za Siget u Ugarskoj koga brani Hrvat Nikola Subic Zrinski,
1580. Glavni grad se premijesta iz Sarajeva u Banja Luku,
1592. Hasan Predojevic, bosanski pasa, gradi Novu Petrinju, da zaobidje i osvoji Sisak
1592. Hasan Predojevic, bosanski pasa, osvaja grad Bihac
1593. Teski poraz Osmanlija pod Siskom
1595. Pobjeda nad Osmanlijama kod Petrinje

1606. Sklopljen mir s Osmanlijama, prvi povoljni sporazum s kojim Habsburgovci dobivaju Moslavinu i Petrinju

1606. Najveci teritorijalni rang Bosne ikad,

1630. Statuta valachorum - Vlaski statut po kome Vlasi u Slavonskoj krajini dobivaju povlastice
1652. Ban Nikola Zrinski pobjedjuje Osmanlije kod Kostajnice
1663.-1664. Pod vodstvom brace Zrinski izboreno nekoliko pobjeda protiv Osmanlija, a Nikola dopire do Osijeka, spaljuje Sulejmanov most

1667. Razorni potres pogodio Dubrovnik

1683.-1699. Traje veliki protivosmanlijski rat Austrije, Venecije, Poljske, Sv. Stolice

1683. Turci pobijedjeni u boju kod Beca (Austrija),

1687. Ban Tomo Erdödy oslobadja Dubicu, Kostajnicu, Zrin i pomice granicu na Unu

1688. Nove pobjede krscanske vojske protiv Osmanlija, oslobodjen Knin koji uzimaju Mlecani

1689. Luka Ibrisimovic i Marko Mesic, svecenici, uz pomoc naroda oslobadjaju dotad osmanlijsku Slavoniju, Liku i Krbavu

1697. Eugen Savojski s austrijskom vojskom prodire sve do Sarajeva, koje pali, pljacka i vraca se u Slavoniju

1699. Sklopljen mir u Srijemskim Karlovcima prema kojem se vraca Slavonija, Lika, a Veneciji hrvatski teritoriji u kontinentalnoj Dalmaciji

1699. Sjeverne granice Bosne potvrdjene,

1718. Sklopljen mir u Pozarevcu prema kojem Osmanlije odstupaju Austriji sjevernu Srbiju, bosansku Posavinu, a Veneciji Imotski i sve do Neretve. Dubrovnik odstupa turskoj strani Neum i Sutorinu, kako bi se zastitio od Venecije (danasnji pristup BiH prema moru)

1718. Austrijanci napadaju sjevernu Bosnu,

1736.-1739. Nesretni rat Austrije protiv Osmanlija, poraz u Turskoj Hrvatskoj kod Banja Luke

1738. Austrijanci izbaceni od strane Bosnjackih trupa,

1739. Austrija gubi Beogradskim mirom sve ono sto je dobila Pozarevackim

1788-1791. Rat kod Dubice izmedju Bosnjaka i Austrijanaca,

1787.-1791. Austrija ratuje protiv Osmanlijskog Carstva zajedno s Rusijom, ali bez uspjeha - pokusaj izgona Turaka iz Evrope i rjesenje istocnog pitanja nije uspjelo

1791. Mirom u Svistovu Osmanlije gube Dvor na Uni, i zaledje Bihaca (Dreznik, Petrovo selo, Lapac i Srb)

1797. Napoleon ukida Mletacku Republiku. Mirom u Campo Formiju, Austriji su predani otoci, Boka Kotorska i Venecija

1805. Poslije novog poraza austrijske vojske Istra, Dalmacija i Boka dolaze u francuski posjed
1806. Rusi i Crnogorci okupiraju Boku, a Francuzi ulaze u Dubrovnik
1808. Francuzi jednostranom odlukom ukidaju Dubrovacku Republiku
1809. Poslije novog poraza austrijske vojske Francuzi okupiraju svu Hrvatsku juzno od Save
1809. Francuzi imaju granice s Osmanlijskim carstvom na Uni
1813.-1815. Hrvatska se oslobadja francuske okupacije

1831. U Tuzli je u januaru i februaru, odrzano savjetovanje bosanskih i hercegovackih ajana i kapetana. Za vodju pokreta izabran je Husein-kapetan Gradascevic. Pocinje oruzana borba za autonomiju Bosne i Hercegovine.

1832. Pod pritiskom sultanove vojske, bosanska je vojska porazena u okolini Sarajeva. Preokret ugusen od strane Turaka.

1840. Katolici u BiH stavljeni pod zastitu Austrije

1850. godine u Bosnu je sa velikom vojskom poslat Omer-pasa Latas, slama otpor sultanovim reformama i u prvim borbama izginulo je oko 2.500 Bosnjaka, najvecim dijelom ajana i vodecih ljudi Bosne i Hercegovine. Dugogodisnji otpor je bio slomljen i time je sahranjeno nastojanje Bosnjaka da za svoju pokrajinu osiguraju autonomiju. Bosnom su zavladali stranci koji su svoj polozaj shvatili kao izvor bogacenja.

1860. Reforme sultana, uz velike zrtve Bosnjaka, najzad sprovedene.

1875 Nevesinjska (srpska) buna u Hercegovini.

1875. Austrija planira ulazak u BiH. Car Franjo Josip putuje uz granicu BiH i potice Hrvate - katolike na ustanak

1878. Mart, San Stefanski mir. U ratu sa Rusijom Porta je bila prisiljena prihvatiti nepovoljan San Stefanski mir u martu 1878. godine. Po njemu je bilo predvidjeno stvaranje 3 nove drzave na Balkanu: Velika Bugarska, Crna Gora i prosirena Srbija. Za BiH je bila predvidjena autonomija u okviru Osmanskog Carstva.

1878. Berlinski kongres, BiH pod austrijskim protektoratom, kraj ustanka, okupacija BiH koju vode generali Hrvati (J. Filipovic i S. Jovanovic). Veliki otpor Bosnjakog stanovnistva. Na Berlinskom Kongresu su Srbija i Crna Gora dobile medjunarodno priznanje, teritorijalno prosirenje i obavezu da priznaju ravnopravnost nesrpskim narodima.

1878. Hrvatski sabor uzaludno zahtijeva BiH po ´povijesnom pravu´

1882. Druga srpska buna, ali ovog puta protiv - Austrijanaca.

1905. Saradnja hrvatskih i srpskih politicara u Hrvatskoj - politika “novog kursa”

1908. Austro-ugarska (proklamira aneksiju) aneksija Bosne i Hercegovine, koji nisu bili dogovoreni u San-Stefan pravilu. Srbija prijeti ratom.

1914. Teroristicka organizacija ´Mlada Bosna´ ubija u Sarajevu nadvojvodu Franju Ferdinanda i njegovu trudnu zenu Sofiju. Ultimatum Srbiji i pocetak I. svjetskog rata

1914. Srpske snage napadaju Istocnu Bosnu,

1915. Austro-ugarske snage okupiraju Srbiju i Beograd,

1916. Umire car Franjo Josif II

1917. Hrvati, Slovenci, izglasavaju u Becu tzv. Majsku deklaraciju s kojom zahtijevaju federalisticko uredjenje za sve juznoslavenske narode u Monarhiji (i za BiH)

1917. Krfska deklaracija u kojoj srpska vlada i Jugoslavenski odbor zahtijevaju oslobodjenje i ujedinjenje sa Srbijom

1918. Slom Austro - Ugarske, prestanak njene uprave u Hrvatskoj (i BiH)

1918. Osnivanje narodnih vijeca u BiH i drugim zemljama. Zajednicko Narodno vijece u Zagrebu, Drzava Slovenaca, Hrvata i Srba u kojoj je i BiH

1918. 1.12. u Beogradu se proglasava Ujedinjenje i nova Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS). U njoj su sve juznoslavenske zemlje u bivsoj Monarhiji, te Srbija i Crna Gora. Bosna i Hercegovina postaje dio Kraljevstva Srba, Hrvata, i Slovenaca. Nalazeci se u kraljevini SHS BiH nije izgubila svoju drzavnost. Zemaljska vlada za BiH imala je 5 povjerenistava, a u prvu vladu Kraljevine SHS usla su i 3 iz BiH po nacionalnom i vjerskom kljucu. Jedna od karakteristika novostvorene jugoslovenske drzave cinilo je progonjenje i nasilje nad Bosancima u BiH i Sandzaku. Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca postala je centralisticka monarhija sa dinastijom Karadjordjevica na celu. Granice Kraljevine SHS sa Austrijom, Madjarskom i Rumunijom odredjene su posebnim ugovorima. O granicama sa Italijom potpisan je ugovor u Rapalu 1920. godine, kojim je Italija dobila Istru, Zadar, ostrva Cres, Lastovo, Losinj i Palagruzu. Rijeka je bila nezavisna, ali je 1923. prikljucena Italiji. Granice sa Austrijom odredjene su Senzermenskim ugovorom o miru 1919, a nakon plebiscita Slovenci u vecem dijelu Koruske opredijelili su se za Austriju. U Trijanonu, 1920. godine potpisan je mirovni ugovor sa Madjarskom: u sastav Kraljevine SHS usli su Prekomurje, dio Baranje, Backa i zapadni dio Banata. Granice sa Bugarskom regulirane su sporazumom koji je novembra 1919. zakljucen u Neiju.

1920. septembra, pored ostalih oblika nasilja ubijeno je oko 2.000 Bosnjaka. U pogranicnim krajevima Crne Gore, ubijeno je 126 bosnjackih seljaka. Zapaljeno je 500 bosnjackih seoskih zadruga. Samo do jula 1919. godine od 4.218 bosnjackih zemljovlasnika oduzeto je bez ikakve nadoknade 400.072 hektara njihove vlastite zemlje.

1921. U Beogradu se izglasava tzv. Vidovdanski ustav bez sudjelovanja Hrvata, a uz potporu Jugoslavenske muslimanske organizacije i njenog vodje M. Spahe koji su omogucili Pasicu da “progura” centralisticki ustav koji je najvise pogodio nesrpske krajeve pa i BiH. Po Vidovdanskom ustavu od 28. juna 1921. godine odredjeno je jednim clanom da BiH ostane u svojim sadasnjim granicama, cime joj je zagarantovana teritorijalna cjelovitost.

1928. U Beogradu srpski radikal Punisa Racic ubija dvojicu zastupnika Hrvata, dvojicu ranjava, a Stjepana Radica - vodju hrvatskog naroda - smrtno ranjava

1929. Kralj Aleksandar Karadjordjevic proglasava diktaturu, a Kraljevinu SHS - Kraljevinom Jugoslavijom. Podjela zemlje na banovine, koje razbijaju bosansko - hercegovacke povijesne teritorije. Bosna podijeljena na provincije, svaka formirana u cilju da ima srpsku vecinu, s ciljem - da ne postoji kao drzava.

1934. U Marseillesu ubijen kralj Aleksandar Karadjordjevic
1937. Kraljevina Jugoslavija krece prema fasizmu
1937. Cesti cetnicki progoni muslimana,

1939. Sporazum srbijanskih radikala i Hrvatske seljacke stranke (Cvetkovic - Macek) i stvaranje Banovine Hrvatske, u koji ulazi srednja i sjeveroistocna Bosna, te Hercegovina, osim istocne. Tako je u augustu 1939. godine sporazumom Cvetkovic-Macek formirana Banovina Hrvatska na stetu BiH, a posebno Bosnjaka. U sastav Banovine Hrvatske uslo je 13 kotara iz BiH. Time je izvrsena po ko zna koji put podjela BiH i potpuno cijepanje njenog povijesnog tkiva. Do realizacije ovog sporazuma nije doslo, jer izbija II svjetski rat.

1941. Kraljevina Jugoslavija pristupa Trojnom paktu, 27. 3. velikosrpski udar u Beogradu, 6. 4. napad Njemacke, Italije, Madjarske i Bugarske. Slom Kraljevine Jugoslavije.

1941. 10. 4. u Zagrebu proglasena Nezavisna Drzava Hrvatska (NDH)

1941. Bosna okupirana od strane njemackih i italijanskih snaga, integrisana u "nazavisnu drzavu Hrvatsku", poznata pod skracenicom "ndh", koja je imala nacisticko-fasisticki rezim, po uzoru na Italiju i Njemacku.

1941-1945. Bitke i gerilske borbe od strane Bosansko-hercegovackih partizana protiv Nijemaca, Italijana, cetnika i ustasa. Sve ofanzive, osim jedne, vodjene su na prostoru BiH, te zato BiH najteze pogodjena. Kraj rata BiH je docekala tesko razorena i sa ljudskim gubicima koji su procijenjeni na 500.000 ubijenih.

1942. Potkraj, partizanske jedinice organizuju u Bihacu 1. zasjedanje AVNOJ-a
1943. 25. i 26. novembra, 1. zasjedanje ZAVNOH-a u Mrkonjic-Gradu i tada se izjasnilo za federativno uredjenje Jugoslavije u kojoj ce BiH biti ravnopravna federalna jedinica, a Srbi, Hrvati i Muslimani u njoj zivjeti na principima ravnopravnosti i jednakosti, jer "Bosna i Hercegovina nije ni srpska ni hrvatska ni muslimanska, nego i srpska i hrvatska i muslimanska", kako je zapisano u Rezoluciji ZAVNOBiH-a.
1943. Septembar, kapitulacija Italije,
1943. 1. ZAVNOH ponistava ugovore s Italijom
1943. 29. novembra, u Jajcu odrzano 2. zasjedanje AVNOJ-a, pocetak Druge Jugoslavije. Ozakonjena odluka o federativnom uredjenju Jugoslavije tj. Jugoslovenska federacija.

1944. od 30. juna do drugog jula, 2. zasjedanje ZAVNOH-a u Sanskom Mostu, a nizom odluka fakticki je konstituirana BiH, kao posebna i ravnopravna federalna jedinica nove Jugoslavije. Tada je donesena i posebna deklaracija o pravima gradjana BiH, kojom se "njenim gradjanima i narodima pravno osigurava i jamci jednakost i ravnopravnost izvojevana u zajednickoj borbi protiv okupatora i domacih izdajnika".

1944. Sporazum Tito - Subasic na otoku Visu, pokusaj legalizovanja nove jugoslavenske drzave

1945. 26. do 28. aprila 1945, 3. zasjedanje ZAVNOH-a u oslobodjenom Sarajevu, ZAVNOBiH se konstituirao u Narodnu skupstinu BiH, a istovremeno je vec 28. aprila osnovana Narodna vlada BiH.

1945. Proboj sremskog fronta
1945. 8. 5. Kapitulacija Njemacke

1945. Do 8. do 15. 5. “rat poslije rata”. Engleska komanda vraca i predaje ustaske i cetnicke jedinice Titovoj Jugoslavenskoj armiji, masovne likvidacije u Sloveniji i po “kriznom putu”

1945. augusta, 3. zasjedanje AVNOJ-a u Beogradu, izbori i proglas Federativne Narodne Republike Jugoslavije (FNRJ). Jugoslovenska federacija proglasena na Drugom zasjedanju AVNOJ-a 29. novembra 1943. godine potvrdjena je na Trecem zasjedanju AVNOJ-a u Beogradu, augusta 1945. godine. Na osnovu preporuka Krimske konferencije, u AVNOJ su usli clanovi Narodnooslobodilackog fronta i poslanici skupstine iz 1938. godine: na ovom zasjedanju AVNOJ je preimenovan u Privremenu narodnu skupstinu, a uslijedili su izbori za Ustavotvornu skupstinu 11. novembra 1945. godine. Na sjednici skupstine koja je uslijedila 29. novembra 1945. godine proglasena je Federativna Narodna Republika Jugoslavija, koja je svoj prvi Ustav donijela 31. januara 1946. godine, a po kojem je FNRJ bila savezna narodna drzava sacinjena od sest republika i dvije autonomne pokrajine. Svaka republika imala je svoju skupstinu, ustav i vladu. Kraj rata BiH je docekala tesko razorena i sa ljudskim gubicima koji su procijenjeni na 500.000 ubijenih

1945.-1990. Narodna Republika Bosna i Hercegovina u okviru Jugoslavije.

1946. 31.12. Izglasan prvi Ustav Narodne Republike BiH. U njemu se Bosnjaci ne spominju kao nacija.
1948. Rezolucija Informibiroa, otpor Jugoslavije SSSR-u, progoni pristasa SSSR-a
1949. Otvoren za komuniste-informbirovce logor na Golom otoku
1966.-1970. Uspostavljeni odnosi izmedju SFR Jugoslavije i Sv. Stolice
1966. Smijenjeno prosrpsko vodstvo u KPJ (A. Rankovic)
1968. februara, Sedamnaesta sjednica CK SKBiH je odrzana i najavila je novu etapu u BiH. Osim sto se u njenim zakljuccima po prvi puta jasno definira da su Muslimani poseban narod u BiH, nakon cega se u popisu 1971. godine i tretiraju kao zaseban narod, u ovom periodu kao da se potiru dotadasnji strahovi, zablude i pogreske u politici prema muslimanima.

1970. Usvojeni ustavni amandmani koji traze vise prava republika
1971. Predsjednistvo SK Jugoslavije u Karadjordjevu ostro obracunava s “pojavama nacionalizma” u SK Hrvatske

1971. Smijenjeno vodstvo SK Hrvatske sa S. Dabcevic - Kucar na celu
1972. 11. decembra, uhapsene vodje tzv. Maspoka u Hrvatskoj: F. Tudjman, V. Pavletic, V. Gotovac, M. Veselica, Z. Komarica, H. Sosic, S. Djodan, J. Ivicevic, A. Glibota, A. Bacic i dr.

1974. Donesen novi Ustav SFR Jugoslavije koji prvi puta daje zakonski Bosnjacima (muslimanima), trecoj po velicini nacionalnoj zajednici u Jugoslaviji, status posebnog naroda. Medjutim, nesreca je da su Bosnjaci - jedini narod u Jugoslaviji bez neospornog prava na zasebnu republiku. Ustavom se Republike priznaju drzavama - s pravom odcjepljenja.

1980. Umire Josip Broz Tito

1984. Vrh JNA razradjuje mehanizme kako da onemoguci republike da vode autonomnu odbrambenu politiku, koje pokrece cim su u januaru 1990. u Sloveniji najavljeni prvi visestranacki izbori. Kadijevic pise: "Jedna od najznacajnijih mjera paralisanja pogubnog ustavnog koncepta (iz 1974) o oruzanim snagama bila je odluka o oduzimanju oruzja teritorijalnoj odbrani i njegovo stavljanje pod kontrolu JNA. Protiv ove odluke su mnogi ustali, posebno Slovenci".

1986. 24. septembra, objavljen Memorandum Srpske akademije nauka i umjetnosti (SANU) - (ukljucujuci Udruzenje knjizevnika), u Vecernjim novostima u kojem se tvrdi, da se Srbi u Jugoslaviji od Drugog svjetskog rata, nalaze u tako nepravednom polozaju da im je i egzistencija ugrozena. Ovaj cisto srpsko-naionalisticki nastavak plana o stvaranju "Velike Srbije" tj. rjesenju "srpskog pitanja" (cisti destilat ideja Dobrice Cosica & Co), ce rezultirati izradom sljedeceg - izradom plana "RAM".

1987. 24. aprila, posjeta lidera srpskih komunista Kosovu Polju - Slobodana Milosevica, koji se prvi put predstavio kao zastitnik svih Srba.

1988. 5. oktobra. Jogurt revolucija u Srbiji, koja ce Milosevica izbaciti na povrsinu kao najmocnijeg covjeka Jugoslavije.

1989. 28. juna, milion Srba pohrlilo je na Kosovo da padne pred noge Milosevicu na proslavi sest vjekova srpskog poraza od Turaka. Najava onoga sta predstoji.

1989. godine dolazi do krize presjednistva SFRJ, uz istovremeno isticanje Generalstaba JNA kao vrhovne komande oruzanih snaga SFRJ s ovlascenjima samostalnog donosenja odluka. Time je u Jugoslaviji izvrsen prikriveni drzavni udar.

1990. 20. 1. na XIV. kongresu SK Jugoslavije doslo do raspada te organizacije prema nacionalnom kljucu.

1990. maja, Oba doma Skupstine Socijalisticke Republike Bosne i Hercegovine u maju 1990. sastat ce se da osude svaku pomisao na mijenjanje njenih granica. I sam ovaj podatak dovoljno govori o narastajucem strahu od zbivanja u BiH. Najavljuju se prvi, demokratski i visestranacki izbori.

1990. U BiH osnivaju se i registruju prve gradjanske politicke stranke

1990. 22-23. aprila - prvi demokratski izbori (prvi krug, a 6-7. maja drugi krug) u Hrvatskoj, velika pobjeda Hrvatske demokratske zajednice s Franjom Tudjmanom na celu. Izborna kampanja u aprilu 1990. svestrano je potpomognuta hrvatskom emigracijom.

1990. 15. maja, redovna smjena predsjednika u Predsjednistvu SFRJ, kada je predsjednika Predsjednistva SFRJ (predstavnika Slovenije) Janeza Drnovseka, trebao zamjeniti Milosevicev covjek, predstavnik Srbije, Borisav Jovic.

1990. 15. maja, vodstvo JNA sve se vise pojavljuje i ponasa kao politicki faktor na prostoru SFRJ.

1990. 26. maja, osnovana je u Sarajevu Stranka demokratske akcije (SDA) kao "politicki savez jugoslovenskih gradjana, pripadnika muslimanske kulturne i historijske tradicije." Ugledni muslimanski intelektualac i pravnik po obrazovanju Alija Izetbegovic, postao je prvi sef partije. Potom je odmah izjavio: "Nismo na putu da stvorimo nacionalnu drzavu, nas jedini izlaz je slobodna gradjanska zajednica. To je buducnost". Ali, ideju jedinstvene Bosne, kao domovine za sve narode BiH, a time i za Bosnjake - taj prioritet - skinut je sa dnevnog reda vecine zapadnih zemalja, na kraju i od Vasingtona - vec u ljeto 1993, a posebno krajem septembra na Jadranu na nosacu aviona "Invisible" britanske mornarice. Tada je Medjunarodna Zajednica ubila ideju o visenacionalnoj Bosni, nakon propasti Vens-Ovenovog plana, posrednistvom Lorda Ovena i Torvalda Stoltenberga, nudeci podjelu (plan je dao 53 odsto bosanske (povezane) teritorije Srbima, 17 odsto Hrvatima, podijeljene na dva dijela, a muslimanima je ostavio preostalih 30 odsto - Piznanje i kao prava nagrada agresoru od Medjunarodne Zajednice). Ova podjela dace Bosnjacima (vec jednom priznatu) ponovno, bosansku drzavu. Ovog puta nesto drugaciju. Izetbegovic je, odbacio plan sacinjen na brodu "Invincible".

1990. jula, Vladimir Srebrov osniva Srpsku demokratsku stranku, osniva se Hrvatska demokratska zajednica BiH, ciji je prvi predsjednik Davor Perinovic, kojega ce uskoro zamijeniti Stjepan Kljuic.

1990. 9. novembra, odrzani prvi slobodni demokratski izbori u BiH. Fikret Abdic, osvajac najvise glasova medju Bosnjacima, svoje mjesto u Predsjednistvu ustupa predsjedniku SDA, Aliji Izetbegovicu.

1990. 25. novembra, predsjednik SDA Alija Izetbegovic postaje predsjednik Predsjednistva BiH.

1991. februar-juni, pobuna Srba u Hrvatskoj se siri. Milan Babic i Milan Martic, politicki i vojni vodja ustanka, u februaru su svoju akciju usmjerili prema gradicu Pakracu, u zapadnoj Slavoniji. Pobunjeni Srbi, odani svojoj samoproglasenoj Srpskoj autonomnoj oblasti, preuzimaju kontrolu. 30. marta razbijene srpske barikade na Plitvickim jezerima.

1991. 12. marta, djednica Predsjednistva SFRJ na kojoj se raspljava o Uredbi za proglasenju izvanrednog stanja u SFRJ (Jovic trazi kvorum i da Bogic Bogicevic, kao predstavnik BiH da svoju saglasnost). Bez uspjeha, Kadijevic pocinje razmisljati o napadu na Sloveniju u kome treba da osigura da Hrvatska ne intervenise. Obecanje je dobio od Tudjmana da se nece mijesati u spor JNA i Slovenije.

1991. 12. juna, Slovenija najavljuje da ce njihove pripreme za nezavisnost biti okoncane krajem meseca. Isto tako, Tudjman je vec najavio da ukoliko se Slovenija odcijepi, Hrvatska nece ni "dan duze" ostati u Jugoslaviji.

1991. 12. juna, istog dana, predsjednici Srbije, Hrvatske i Bosne okupili su se u drugom po velicini hrvatskom gradu, u antickoj luci Splitu, na dalmatinskoj obali, na sastanku dogovorenom u Sarajevu, da bi razmotrili plan Izetbegovica i Gligorova - razlaz u miru i izbjegavanje rata, podjele i progona. Razgovor je poznat kao ´Razgovor gluvih´, posebno sto se tice Milosevica i Tudjmana.

1991. 21. juna, americki drzavni sekretar Dzejms Bejker je dosao 21. juna u Beograd. Formalno naglasio poglede vlada zapadnoevropskih zemalja, kao i to da je americka politika zastupala stav, da je potrebno sacuvati jedinstvo i integritet Jugoslavije. Sjedinjene Drzave, vec tada, nisu gajile nadu da mogu sprijeciti rat.

1991. 25. juna, gotovo jednoglasnom odlukom Parlamenta, Slovenija je proglasila nezavisnost i time jednostrano, prvi put od Jalte, izmjenila granice u Evropi. Istog dana, i Hrvatska je proglasila nezavisnost. 26. juna preuzeta je kontrola granica, vazdusnog saobracaja i pomorskih luka. Milosevic je igrao dvostruku igru. S jedne strane, podsticao je Sloveniju na secesiju, a s druge, Beograd ju je optuzivao za jednostrano odcjepljenje.

1991. 25. i 26. juna - nova koaliciona vlada preuzela vlast u Sloveniji.

1991. 27. juna, napad Srbije (JNA) na Sloveniju.

1991. 7. septembar, lord Karington je sazvao u Hagu - Prvu sjednicu Konferencije o Jugoslaviji. Vec poslije prvog sastanka sa Tudjmanom i Milosevicem shvatio je, da ce, bez posredovanja u sklapanju ustavnog sporazuma, dva najveca naroda pokusati da silom nametnu rjesenje ostatku Jugoslavije. Namjeravali su da podjele Bosnu i Hercegovinu.

1991. 14-15. oktobar, Sjednica Skupstine BiH gdje se raspravlja o statusu republike u novonastalim drzavnopravnim okolnostima. Karadzic izjavljuje da bi muslimanski (bosnjacki) narod mogao nestati, krene li republika u osamostaljivanje. Skupstina donosi Deklaraciju o BiH kao suverenoj i nedjeljivoj drzavi ravnopravniha naroda.

1991. 9.-10. novembra, srpski ekstremisti organizuju nelegalni plebiscit na kome je Srbima ponudjeno da biraju izmedju nezavisne BiH i ostanka u sastavu Jugoslavije, pa je na osnovu krivotvorenih rezultata objavljeno da je druga varijanta dobila vecinu. Na temelju toga, Klub poslanika SDS u Skupstini BiH 21. novembra 1991. g., preimenovao se u Skupstinu srpskog naroda u BiH i oni od tada, definitivno prestaju izvrsavati odluke legalnih republickih organa i zadatke pocinju primati direktno od vlade tada jos Socijalisticke Republike Srbije.

1991. decembar, Slobodan Milosevic nadmocno pobjedjuje na prvim srpskim slobodnim izborima.

1991. 20. decembra, Ante Markovic daje ostavku.

1992. 9. januara, SDS na Palama proglasava "suverenu" Srpsku Republiku BiH (Republika srpskog naroda u BiH), sastavljenu od pet SAO i nekoliko okruga. Karadzic izjavljuje da "nema vise jedinstvene BiH". Milosevic izdaje tajnu naredbu da se u BiH vrate svi oficiri JNA rodjeni u toj republici.

1992. 15. januara, Evropska zajednica priznala Hrvatsku kao nezavisnu drzavu.

1992. 29. februara do 1. marta - Referendum o nezavisnosti u BiH, bojkotovan od srpske strane, ali kako god, 66% od naroda glasalo je za nezavisnost i da zeli zajednicki da zivi u BiH. Barikade su podignute poslije zavrsetka referenduma o nezavisnosti (koji je posluzio kao povod za srpsko-crnogorsku agresiju), odrzanog za vrijeme vikenda, a za koju su se ogromnom vecinom glasova izjasnili muslimani i Hrvati. Kao sto se i ocekivalo, Srbi, koji su se cetiri mjeseca prije toga i sami plebiscitarno izjasnili, masovno su bojkotovali glasanje. Bila je to samo zvanicna potvrda onoga sto je bilo sasvim ocigledno: sve dubljeg jaza izmedju najvecih nacionalnih zajednica u Bosni. Referendum o nezavisnosti bio je jedan od uslova predvidjenih Badinterovom komisijom da bi Bosna dobila diplomatsko priznanje. Njime se nije namjeravalo dovesti strane blize rjesenju, vec ozakoniti priznanje.

1992. 1.- 2. marta, Srpski lideri u BiH su naredili da se odmah dizu barikade po Sarajevu sa ciljem da se omete prikupljanje glasackih kutija.

1992. 3. marta, objavljeni su rezultati referenduma u BiH: glasalo je 63,4% ukupnog birackog tijela, od cega 92,68% potvrdno, a 0,19% odrecno. Vlada RBiH proglasava nezavisnost zemlje, na koju sljedecih dana pocinje otvorena agresija. Bivaju napadnuta sela oko Capljine, Bosanski Brod, puca se po bosnjackim selima oko Gorazda.

1992. 7. marta, napadnuta sela oko Capljine.

1992. 8. marta, artiljerija JNA iz Tuzle krece prema Savi.

1992. 15. marta, srpske paravojne formacije napadaju predgradja Bosanskog Broda.

1992. 19. marta, srpska artiljerija gadja Neum.

1992. do 19. marta, srpskim dobrovoljackim jedinicama je JNA podijelila 51.900 komada streljackog naoruzanja, a posebno su clanovi SDS dobili 23.298 komada.

1992. 24. marta, Skupstina srpskog naroda BiH na Palama izjasnjava se protiv nezavisne i suverene BiH.

1992. 25. marta, u dotad najjacem srpskom napadu na Bosanski Brod, ispaljeno je oko 2000 minobacackih projektila.

1992. 27. marta, samozvana Skupstina srpskog naroda u BiH proglasila je cak i Ustav Srpske Republike BiH, koja ce kasnije skratiti naziv u Republika Srpska.

1992. 27. marta, dva dana uoci referenduma u BiH, u Grazu (Austrija) odrzan je tajni sastanak predstavnika hrvatske vlasti (predsjednikov savjetnik Zvonko Leroti, predstojnik Ureda za zastitu ustavnog poretka Josip Manolic) i Srba iz BiH (Radovan Karadzic i clan Predsjednistva BiH Nikola Koljevic).

1992. krajem marta, dosta naivno Alija Izetbegovic tvrdi, da u ovoj zemlji rata nece biti, jer za rat treba - dvoje. Uskoro ce se dogoditi apsurd u historiji ratovanja, za rat je potrebno - jedno. Bez obzira na to, svjetski i bosanski analiticari se slazu: ova je zemlja bez vojske i bez oruzja docekala rat, i tek u narednim godinama stvorila je Armiju, koja je u pocetku uistinu bila armija Bosanaca, a kako je rat odmicao, sve vise postajala armija jedne stranke i jednog naroda (1993.). Koliko god je i ta cinjenica pripomogla da dodje do bastardnosti dejtonskoga oblika i polozaja Bosne i Hercegovine, nece se nikad, s druge strane, moci zanemariti uloga Armije BiH u opstanku zemlje.

1992. 1. aprila, Arkanovi "Tigrovi" ulaze u Bijeljinu, u sjevernoistocnoj Bosni. Arkan je naredio sistematsko zlostavljanje muslimanskog stanovnistva u Bijeljini. Fotografije ubijenih stigle su u Sarajevo, i prvi put je predsjednik Alija Izetbegovic shvatio razmjere i prirodu krize koja se nadvila nad BiH. Izetbegovic se za pomoc obratio generalima, a JNA je 3. aprila do tri sata poslije podne okupirala grad. Sijanje terora je nastavljeno, uz saucesnistvo Armije. Bjekstvo gotovo cjelokupnog nesrpskog stanovnistva iz Bijeljine.

1992. 4. aprila, Cetvrtog aprila, Izetbegovic je podlegao pritisku hrvatskih predstavnika u Predsjednistvu, i Ejupa Ganica, covjeka koji se sve vise predstavljao kao de facto Izetbegovicev zamjenik. Sve uznemireniji bjekstvom muslimana iz sjevernoistocne Bosne, predsjednik je naredio opstu mobilizaciju bosanske teritorijalne odbrane.´JNA je bila posvuda rasuta i vec se pretvorila u cetnicku armiju. Egzodus iz istocne Bosne je poceo, vrsila su se zvjerstva, i mi smo rekli da se moramo braniti, sredstvima koja su nam na raspolaganju.´(Ganic).

1992. 5. aprila, oko 15 sati poceo srpski napad na MUP-ovu skolu na Vracama u Sarajevu. Malo se ko slaze kada je zapravo pocetak najkrvavije agresije na ovim prostorima. Jedni ce reci da je pocela u BiH sa zbivanjima u selu Ravno, drugi s upadom zloglasnih arkanovaca u Bijeljinu, treci za datum pocetka agresije uzimaju peti april, kada je nesto oko 15 sati poceo napad na MUP-ovu skolu na Vracama u Sarajevu. Ali, ako je proljece i bilo varljivo, drugoga maja nakon velike ofanzive na Sarajevo sve je bilo jasno.

1992. 6. aprila, Evropska zajednica priznala nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, a SAD priznaju BiH, Hrvatsku i Sloveniju. Isti dan, slijedi totalna agresija Karadzicevih trupa na gradove sirom BiH, slijede cetiri godine opsade Sarajeva. Slijedi agresija Srbije, Crne Gore, lokalni Srbi napadaju, kolju mnostvo Bosnjaka, unistavaju, ruse i pljackaju imovinu. Sihronizovani napadi pokazuju da je agresija brizljivo planirana i pripremana. Uobicajena karakteristika operacija ciscenja bilo je sistematsko eliminisanje lokalnih celnika, istaknutih ljudi, intelektualaca, clanova SDA, imucnih ljudi "po vec brizno pripremljenom spisku". Postojanje takvih spiskova imena, bilo je samo po sebi, instrument ciscenja. Ponizavanje, zastrasivanje i psihicka tortura bili su takoreci opsta praksa. Tokom aprila mjeseca, stvaranje enklava Zepe, Gorazda, Srebrenice i drugih.

1992. 6. aprila, Karadzic je osnovao svoju novu nezavisnu drzavu u ponoc - Republiku Srpsku. Upravo etnicko ciscenje, bilo je instrument koji je toj drzavi davao teritorijalnu definiciju. Dvije su oblasti na koje je ovaj pohod bio najvise usredsredjen: sjeverozapadna Bosna, oko grada Banja Luke, i dolina rijeke Drine. U sjevernoj Bosni zivjelo je 700.000 muslimana; u vecem dijelu doline Drine muslimani su predstavljali apsolutnu vecinu stanovnistva. Ocito se etnicko ciscenje nije moglo obaviti preko noci.

1992. 7. aprila, Hrvatska priznaje BiH u njenim granicama, ujedno nudeci Hrvatima opciju dvojnog drzavljanstva.

1992. 8. do 10. aprila, artiljerijski napad srpskih paravojnih formacijam i jedinica tzv. JNA sa teritorije Srbije na Zvornik. Arkan, komandant paravojne jedinice "Tigrovi" postavio je ultimatum zvornickim muslimanima da se predaju. Posto se nisu odazvali pozivu na predaju, Arkan je krenuo u napad na grad. Zvornik je pao vec 10. aprila 1992. godine. Egzekucije, progon, silovanja, pljacka. Genocid. Hoze Maria Mendiluce, najvisi funkcioner UNHCR u bivsoj Jugoslaviji je bio ocevidac. Neocekivano i slucajno, po povratku iz posjete Milosevicu u Beogradu i na putu za Sarajevo, prolazi kroz Zvornik u kojem traje ´ciscenje trena´. Kasnije je rekao: "Zadrzali su me dva sata. Shvatio sam da sam u smrtnoj opasnosti. Ugledao sam kamione pune leseva. Takodje sam vidio naoruzane ljude kako iz kuca izvlace jos leseva djece, zena i starijih ljudi, i tovare ih na kamione. Vidio sam cetiri ili pet kamiona punih leseva. Kada sam stigao, ciscenje je vec bilo obavljeno. Nigdje nije bilo ljudi, na ulicama nije bilo zive duse. Sve je bilo gotovo. Pljackali su, cistili grad poslije masakra. Bio sam ubijedjen da ce me ubiti". Nisu ga ubili, pustili su ga. Vojislav Seselj, koji je otisao u Zvornik ubrzo poslije, kako on kaze, "oslobadjanja" grada tvrdi: "Operacija Zvornik je planirana u Beogradu".

1992. aprila, Srebrenica - Bosnjacki lideri grada pokusali su da sklope sporazum sa lokalnim Srbima, i u pocetku i uspjeli. Pregovore im je poremetio dolazak srpske paravojske iz same Srbije - upravo oni koji su "ocistili" Bijeljinu i Zvornik, sada su krenuli dalje uz rijeku. Naser Oric, mladi policajac i nekadasnji tjelohranitelj Slobodana Milosevica, oformio je milicijske snage i poveo ustanak krajem aprila, istjeravsi srpske snage iz Srebrenice nakon tronedeljne okupacije. To je bilo jedno od malobrojnih mjesta gdje su Srbi pretrpjeli poraz u prvim nedeljama rata.

1992. 27. aprila, rekonstituisana nepriznata jugoslovenske drzava (SR Jugoslavija), koja se sastojala od Srbije i Crne Gore, a Milosevic u stalnoj svadji sa Panicem, ponudio je mjesto predsjednika Cosicu. Juna mjeseca, ovaj pisac se dovezao u krntiji od taksija na sopstveno proglasenje za predsjednika. Zudeci da premosti podjele izmedju Srba i sebi obezbjedi mjesto u srpskoj historiji, vremesni Cosic htio je da se prikaze, kao da je iznad politickih borbi.

1992. 2. maja, JNA hapsi Aliju Izetbegovica na aerodromu u Sarajevu, poslije njegovog povratka sa neuspjesnih pregovora iz Lisabona. srpske snage su konsolidovale svoje pozicije u Brckom i Doboju na sjeveru republike, otjeravsi vecinsko muslimansko stanovnistvo iz njihovih domova i obezbjedivsi vitalni koridor istok-zapad od Srbije do teritorija u srpskim rukama u Bosni i Hrvatskoj. Tog istog dana, Karadziceve snage su pokusale, vojnom silom, da sprovedu njegov plan podjele grada Sarajeva, na odvojene muslimanske i srpske dijelove. Karadzic nikada nije krio svoje ambicije da podijeli Sarajevo. Imao je viziju grada koji je podijeljen na srpski, hrvatski i muslimanski sektor, sto je bilo u ostroj suprotnosti sa vjekovnom tradicijom miroljubive koegzistencije i nacionalne izmjesanosti Sarajeva. Bez stida, on je i pred novinarima i pred diplomatama zagovarao potrebu izgradnje zida kroz srce grada. Na planiranje da se Bosnjaci ´smjeste´ u najmanji dio: "Muslimani su navikli da tako zive", poznata je izjava njegove zamjenice, Biljane Plavsic. "Oni vole da zive jedni iznad drugih.
To je njihova kultura. Nama Srbima treba prostora."

1992. 21. maja, Bosna i Hercegovina je primljena u UN.

1992. maja, Londonska konferencija, ciji su domacini bili britanska vlada i UN, predstavljala je najambiciozniji medjunarodni sastanak na vrhu o Bosni i Hercegovini. Vise od trideset zemalja i organizacija sastalo se zahtijevajuci ponistavanje posljedica etnickog ciscenja i povracaj teritorija zauzetih silom. Kako je odrzana odmah nakon otkrivanja zatvorenickih logora u Bosni, govornik za govornikom osudjivao je srpsku agresiju. U iluziji, da ce medjunarodna zajednica preduzeti mjere da spase Bosnu, ucesnici su mogli sebi da dozvole da istupaju sa moralnih visina. Ucesnici su se dogovorili da poostre sankcije protiv Beograda i da postave posmatrace duz medjunarodnih granica Srbije, ukljucujuci rijeku Dunav, iako ne i na granicu Srbije sa Bosnom koju su sa obje strane kontrolisali Srbi. Generalni sekretar UN, Butros Butros-Gali najavio je planove za rasporedjivanje vise hiljada dodatnih cuvara mira da stite konvoje pomoci za bosanske civile. Dolazila je prva ratna zima i predvidjalo se da ce opstanak vise od 1.300.000 ljudi zavisiti od obezbjedjivanja hrane, odjece i sklonista spolja. Lideri su se dogovorili da bi Savjet bezbjednosti UN mogao da oformi snage za odrzavanje mira koje bi odrzavale prekid vatre i kontrolisale kretanja vojske.

1992. 30. maja, Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija, zgrozen srpskim zvjerstvima u Bosni, zaveo je drakonske ekonomske i politicke sankcije protiv Beograda. Nakon zavodjenja sankcija, na Milosevica je vrsen snazan pritisak da dadne ostavku. Po prvi put su se institucije u Srbiji - Pravoslavna crkva, Univerzitet, i cak fabrike, okrenule protiv njega.

1992. juna, proglasena Herceg-Bosna. Bivsi poslovodja prodavnice konfekcije, po imenu Mate Boban, izronio je na scenu, pod Tudjmanovim pokroviteljstvom, kao de facto vodja bosanskih Hrvata, ubrzo bacivsi u zasjenak izabrane predstavnike, Kljujica i Borasa. Boban je osnovao svoju sopstvenu drzavu u zapadnoj Hercegovini - "Hrvatsku Zajednicu Herceg-Bosnu" - sa sopstvenim oruzanim snagama. Zaveo je hrvatski sistem lokalne uprave, hrvatski skolski sistem, i "hrvatski" je postao "zvanicni jezik". Herceg-Bosna postala je u skoro svakom pogledu odraz u ogledalu Srpske Republike Bosne i Hercegovine. Boban je smijenio skoro sve muslimane sa odgovornih duznosti u javnom zivotu i na njihova mjesta doveo pristalice HDZ-a. Pretvorio je "Herceg-Bosnu" u jednopartijsku, etnicku drzavu, muslimanima nije bilo dozvoljeno da se slobodno krecu. Bobanov zamjenik u srednjoj Bosni, Dario Kordic, jedan novinar, bosanski Hrvat i nacionalista, tvrdio je da muslimani ne predstavljaju poseban narod. Oni su Hrvati - islamske vjere. Do jeseni 1992. godine dvije paralelne vojske koegzistirale su na teritoriji BiH - nelegitimno Hrvatsko Vijece odbrane (HVO) i legitimna armija Bosne i Hercegovine.

1992. 20. jula, selo Biscani bilo je odredjeno za akciju ciscenja. Pripadnici paravojske upali su u selo i razulareno poubijali na desetine ljudi.

1992. krajem jula, zamjenik premijera Hrvatske, Mate Granic, objavio je da njegova zemlja ne moze vise da prima izbjeglice. Hrvatska, sa samo 4,7 miliona stanovnika, bila je dom i za skoro milion izbjeglica, i pretvarala se u dzinovski izbjeglicki logor. Narednih par godina nastaje najvece iseljavanje Bosnjaka po svijetu u njihovoj historiji, uz ´pomoc´ Medjunarodne Zajednice, poslije zadnjih velikih valova iseljavanja Bosnjaka u Tursku,